Ralph Woodrow u svojoj knjizi Babilonska Misterijska Religija objašnjava pogansko porijeklo kulta štovanja majke i djeteta i kulta “božanske Majke” koje je usvojila Rimokatolička Crkva. Prekomjerna istaknutost pridana Mariji, njezino navodno bezgrešno začeće i trajno djevičanstvo, njezina posrednička uloga u spasenju, nauk o Marijinom uzašašću na nebo, te molitve upućene Mariji putem krunice, samo su neki od sastavnih dijelova Rimokatoličkog kulta štovanja Marije koji vuku korijene iz Babilonske i ostalih poganskih religija i koji radikalno odstupaju od Božje Riječi iskazane u Svetom Pismu (Bibliji). U nastavku izlažemo relevantne detalje o navedenim temama iz dva poglavlja knjige Babilonska MisterijskaReligija.
Izvatke iz drugog poglavlja: Štovanje Majke i Djeteta
Jedan od najočiglednijih primjera kako babilonska poganska religija traje sve do danas možemo vidjeti u načinu na koji je rimokatolička crkva usvojila štovanje Marije i time nadomjestila drevno štovanje božice Majke. Priča o Majci i Djetetu bila je vrlo dobro poznata u drevnom Babilonu, gdje se bila razvila u službenu religiju. Brojni babilonski spomenici prikazuju božicu Majku – Semiramidu – s djetetom Tamuzom na rukama.
Kad su se Babilonci naseljavali po raznim dijelovima svijeta, sa sobom su nosili i običaj štovanja “božanske Majke” i njezina djeteta. To nam objašnjava dobro poznatu činjenicu da su mnogi narodi, na ovaj ili onaj način, štovali Majku i Dijete stoljećima prije negoli se rodio istinski Spasitelj – Isus Krist!
U raznim zemljama u kojima se to štovanje proširilo, Majku i Dijete nazivali su raznim imenima jer je, sjetimo se, kod Babela bio pobrkan jezik. Tako Kinezi imaju božicu Majku koju nazivaju Shingmoo ili “Sveta Majka”, a prikazuju je s djetetom na rukama i sa zrakama slave oko glave. Germani su štovali djevicu Hertu, koju su također prikazivali s djetetom na rukama. Skandinavci su je nazivali Disa, Etrušćani Nutria, a druidi (keltski vračevi) su je štovali kao Virgo Patituru ili “Majku Božju”. U Indiji je bila poznata kao Indrani te je, kao i ostale koje smo spomenuli, prikazivana s djetetom na rukama.
Grcima je božica Majka bila poznata kao Afrodita ili Ceres, Sumeranima kao Nana, a svojim štovateljima u starom Rimu kao Venera ili Fortuna, dok se njezin sin zvao Jupiter. U Aziji je božica Majka bila poznatija pod imenom Kibela, a njezin sin je nazivan Deious. “No bez obzira na njezino ime ili na zemlju”, spominje jedan pisac, “ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba koja je rodila dijete premda nikada nije začela.”
…
Kad su se Izraelci odmetnuli od Boga, također su se okaljali štovanjem božice Majke. U Knjizi o sucima 2,13 čitamo: “Otpali su od Jahve da bi služili Baalu i Aštarti”. (Aštarta ili Aštoret je bilo ime pod kojim je ta božica bila poznata izraelskom narodu.) Tragično je to što su ljudi koji su tvrdili da poznaju pravoga Boga – otpali od Njega kako bi štovali neznabožačku Majku! – I to su uvijek i iznova činili (Suci 10,6; 1. Samuelova 7,3-4; 12,10; 1. Kraljevima 11,5; 2. Kraljevima 23,13). Jedan od naziva pod kojim je ta božica bila poznata među njima bio je “Kraljica neba” (Jeremija 44,17-19). Prorok Jeremija je ukorio Izraelce zbog toga što je štuju, ali su se oni pobunili protiv njegovog upozorenja.
U Efezu je “Velika Majka” bila poznata kao božica Dijana, a njezin hram u tom gradu bio je jedno od sedam velikih čudesa antičkoga svijeta. Ali božicu Majku nisu štovali samo u Efezu, nego u cijeloj Aziji i po svemu tada poznatom svijetu (Djela 19,27). U Egiptu su je nazivali Izida, a njezinog sina Horus. Na egipatskim vjerskim spomenicima često je prikazana s Horusom kako joj sjedi u krilu.
Lažno štovanje, koje se pod različitim imenima i oblicima iz Babilona proširilo i među druge narode, na posljetku se učvrstilo u gradu Rimu i diljem Rimskoga carstva. Jedan poznati pisac o tom razdoblju govori: “Štovati Veliku Majku bilo je ... vrlo popularno u Rimskom carstvu. Natpisi pokazuju da su njih dvoje (Majka i Dijete) primali božanske počasti ... ne samo u Italiji, osobito u Rimu, nego i u pokrajinama, osobito u Africi, u Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj i Bugarskoj”.
Upravo u to doba kad je štovanje “božanske Majke” bilo na samom vrhuncu, Gospodin Isus Krist je utemeljio istinsku novozavjetnu Crkvu. U tim prvim danima Crkva je bila veličanstvena. Na žalost, ono što je bilo poznato kao Crkva, u trećem se i četvrtom stoljeću počelo udaljavati od prvotne vjere i tonuti u apostaziju, to jest, u otpadništvo na koje su apostoli pravodobno upozoravali. Kad je došlo do tog otpadanja od vjere, mnogo je poganskog pridodano kršćanstvu. U “crkvu” su primani neobraćeni pogani i u brojnim im je slučajevima bilo dopušteno da nastave provoditi mnoge od svojih poganskih obreda i običaja, najčešće uz manja ograničenja i izmjene – kako bi njihova uvjerenja izgledala što sličnija kršćanskom nauku! Jedan od najboljih primjera preuzimanja elemenata iz poganstva jest to što je službena “crkva” dopustila da se nastavi štovati božicu Majku – samo s malim izmjenama i uz novo ime!
Kao što smo već rekli, mnogi su pogani bili privučeni kršćanstvu, ali je njihovo obožavanje božice Majke bilo toliko snažno da ga nipošto nisu htjeli napustiti. Crkveni su vođe uvidjeli da bi, pronađu li u kršćanstvu neke sličnosti sa štovanjem božice Majke, mogli znatno povećati broj vjernika. – Ali tko bi mogao nadomjestiti “Veliku Majku” iz poganske religije? Naravno, najlogičniji izbor bila je Isusova majka Marija. Naime, zašto ne dopustiti ljudima da nastave provoditi pobožnosti i upućivati molitve božici Majci, samo neka je sada zovu Marijom umjesto imenima pod kojima im je ranije bila poznata. Očigledno su tako razmišljali – jer se upravo to dogodilo! Malo-pomalo, štovanje povezano s poganskom “Majkom” preneseno je na Mariju.
Štovanje Marije nije bilo dijelom izvorne kršćanske vjere. Marija, Isusova majka, očigledno je bila divna, posvećena i pobožna žena, osobito izabrana da rodi našeg Spasitelja. No ipak ni jedan od apostola, pa ni sâm Isus, nisu ni navijestili zamisao da bi se Mariju štovalo. Encyclopedia Britannica navodi da se u prvim stoljećima postojanja Crkve Mariju uopće nije isticalo! Ta je činjenica priznata i Katoličkoj enciklopediji: “Pobožnost Našoj Blaženoj Gospi treba smatrati praktičnom primjenom doctrine o Zajedništvu Svetih. Očigledno je da taj nauk, barem izrijekom, nije sadržan u ranijim oblicima Apo stolskog Vjerovanja (Kréda), stoga nas ne treba iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne nailazimo ni na kakve jasne tragove kulta Blažene Djevice” – štovanje Marije razvilo se mnogo kasnije.
Daljnji pokazatelj da se štovanje Marije razvilo iz negdašnjeg obožavanja božice Majke nalazimo u njezinim nazivima (titulama). Mariju se često naziva “Madona”. Prema Hislopu, taj je izraz prijevod jednog od naziva pod kojima je bila poznata babilonska božica. Kad je bio proglašen božanstvom, Nimrod je postao poznat kao Baal; stoga je naziv njegove žene, božanstva ženskog spola, Baalti – ženski oblik imena Baal. Taj naziv ne znači ništa drugo doli “Moja Gospa”. U latinskom jeziku ima oblik “Mea Domina”, što je u talijanskom izobličeno u poznati naziv “Madonna”! Među Feničanima pak je božica Majka bila poznata kao “Morska Gospa” pa se čak i taj naziv daje Mariji, premda ona nema nikakve veze s morem!
Sveto pismo nam jasno govori da je samo jedan posrednik između Boga i ljudi – čovjek Isus Krist (1. Timoteju 2,5); no rimokatolička crkva naučava da je i Marija “posrednik” pa molitve Mariji imaju vrlo važnu ulogu u katoličkom bogoštovlju. U Svetom pismu, dakako, nema osnove za tu praksu, dok je vrlo dobro poznato da to nije strano vjerovanjima povezanim s božicom Majkom. Jedno je od njezinih imena bilo i “Mylitta”, što znači “posrednica”. Mariju se često naziva i “Kraljicom neba”, ali Marija, Isusova majka, nije kraljica neba. “Nebeska kraljica” bio je naziv božice Majke koju se štovalo stoljećima prije Marijinog rođenja. Vratimo li se u dane proroka Jeremije vidjet ćemo da su tada ljudi štovali “nebesku kraljicu” i provodili njoj posvećene obrede. U knjizi proroka Jeremije, 7,18-20, čitamo: “Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače Kraljici neba.”
Jedno od Izidinih imena bilo je “Majka Božja”. Kasnije su aleksandrijski teolozi to ime dali i Mariji koja, naravno, jest Isusova majka, no samo u smislu Njegove ljudskosti. No izvorno značenje naziva “Majka Božja” uključuje nešto više od toga, to jest, podrazumijeva uzvišen položaj MAJKE u odnosu na Isusa – a katolike se podučava da Mariju smatraju upravo takvom! Lik božice Majke s djetetom na rukama tako je snažno prožimao pogansku misao da je u doba otpada od biblijske vjere, prema navodu jednog autora, “drevni prikaz božice Izide i djeteta Horusa napokon prihvaćen, ne samo u pučkom shvaćanju, nego i službenim biskupskim odobrenjem, kao portret Djevice i djeteta”. Izidu i njezino dijete često su prikazivali u okviru od cvijeća, a to je, također, i praksa vezana uz Mariju, što dobro znaju oni koji su proučavali srednjovjekovnu umjetnost.
…
Egipatsku božicu plodnosti, Izidu, prikazivali su kako stoji na polumjesecu, glave okružene zvijezdama. U rimokatoličkim pak crkvama diljem Europe postoje slike na kojima je Marija prikazana na potpuno jednak način!
Na mnogo su načina vođe otpadničkoga vjerskog sustava pokušavali postići to da Marija bude slična poganskoj božici i uzdići je na razinu božanstva. I kao što su pogani imali kipove božice Majke, tako su sada počeli izrađivati i “Marijine” kipove. No ponekad bi iste kipove koje su prije štovali kao Izidu s Djetetom – samo preimenovali u Mariju i Krista!
Mnogi od preimenovanih kipova nosili su krune i bili okićeni draguljima – na posve isti način kao I kipovi hinduskih I egipatskih “djevica”. No Isusova majka Marija nije bila bogata (Luka 2,24; Levitski zakonik 12,8). Odakle onda ti dragulji i krune koje možemo vidjeti na kipovima koji navodno predstavljaju nju? – Putem nekih vrlo očiglednih, i drugih, manjeviše prikrivenih kompromisa, štovanje drevne Majke produžilo se pod okriljem otpale “crkve”, pri čemu su Marijinim imenom samo zamijenjena njezina dotadašnja imena.
Izvatke iz trećeg poglavlja: Štovanje Marije
Možda najveći dokaz da se štovanje Marije razvilo iz negdašnjega štovanja poganske božice Majke, nalazimo u činjenici da se u poganskoj religiji Majku obožavalo jednako kao i njezinog sina – pa i više! Ta je činjenica glavni ključ zagonetke pomoću koje danas lako možemo razotkriti TAJNU – BABILON!
Istinsko kršćanstvo naučava da je Gospodin Isus Krist – i to samo ON – put, istina i život; da samo ON može oprostiti grijehe; da je samo ON, od svih zemaljskih stvorenja, uvijek živio životom koji nikada nije bio uprljan grijehom, i da je ON taj koga trebamo štovati – nipošto njegova majka! Ali rimokatolicizam, pokazujući utjecaj koji je u njegovu razvoju izvršilo poganstvo, na mnoge načine uzvisuje i MAJKU.
Putujete li diljem svijeta pa navratite u golemu katedralu ili u seosku kapelicu vidjet ćete da Marijin kip zauzima istaknuto mjesto. Prigodom moljenja krunice, molitva “Zdravo Marijo” moli se devet puta više negoli molitva “Oče naš”. Katolici su poučeni da se Mariji treba moliti zato što ona može prenijeti molbu svom sinu pa će on, budući da mu je majka, zbog nje uslišati iskanje. Zaključak koji iz toga proizlazi jest da Marija ima više razumijevanja i sažaljenja te da je milostivija od Isusa. Naravno, to se protivi naučavanju Svetog pisma – no ipak se tako često ponavlja u katoličkim spisima.
Poznati rimokatolički pisac Alphonsus Liguori naširoko piše kako su molitve upućene Mariji uspješnije negoli molitve upućene Kristu. Usput rečeno, Liguorija je 1839. godine kanonizirao, to jest proglasio svecem, papa Grgur XIV., a papa Pio IX. proglasio ga je “doktorom” (učiteljem) katoličke crkve. U jednom od svojih spisa Liguori opisuje zamišljeni prizor u kojem grešnik vidi dvoje ljestve što dopiru do neba. Na vrhu jednih ljestava je Marija, a na vrhu drugih Isus. Kad se grešnik stao penjati na prve ljestve ugledao je Kristovo gnjevno lice te poražen pao dolje. Kad se nakon toga stao penjati na Marijine ljestve – popeo se vrlo lako. Marija ga je srdačno dočekala te uvela u Nebo i privela Kristu! Tada je sve bilo u redu. Tom pričom želi se pokazati kako je mnogo lakše i uspješnije doći Kristu po Mariji.
Isti je pisac rekao da grešnik koji se osmjeli doći izravno Kristu, može doći jedino s užasom pred Njegovim prokletstvom. No uputi li isti molitvu “Djevici”, ona samo treba svom sinu “pokazati dojke koje je sisao” i njega će istog trenutka napustiti gnjev! Takvo se shvaćanje izravno protivi nauku Svetog pisma. “Blažena utroba koja te nosila”, rekla je neka žena Isusu, “i prsa koje si sisao!” – “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” – odgovorio joj je Isus! (Luka 11,27-28)
No takve zamisli o dojkama nisu bile strane štovateljima poganske božice Majke. Pronađeni su njezini kipovi na kojima su dojke često izvanredno velike u odnosu na tijelo. Dijanu su, kako bi simbolizirali njezinu plodnost, prikazivali s ni više ni manje nego stotinu dojki!
Daljnje pokušaje katolicizma da uzvisi Mariju nalazimo i u nauku o “bezgrešnom začeću”. Taj je nauk utvrdio i proglasio papa Pio IX., 1854. godine, a u njemu se tvrdi da je Blažena Djevica Marija “u trenutku svog začeća ... očuvana imunom od sve ljage prvotnoga grijeha.” Izgleda da je taj nauk samo daljnji pokušaj da Marija što više nalikuje poganskoj božici, jer se u starim mitovima također vjerovalo da je božica nadnaravno začeta! Priče se razlikuju, ali sve govore o nadnaravnim događajima u pogledu njezina dolaska na svijet, te da je bila uzvišenija od običnih smrtnika, to jest, da je bila božanskog podrijetla. Malo-pomalo, da učenje o Mariji ne bi bilo manje vrijedno od onog o božici Majci, bilo je nužno naučavati da je Marijin dolazak na svijet također bio natprirodne naravi!
No je li nauk da je Marija rođena bez “ljage prvotnoga grijeha” u skladu sa Svetim pismom? Na to će nam odgovoriti sama Katolička enciklopedija: “Izravan ili kategorički i uvjerljiv dokaz te dogme nije moguće pronaći u Svetom pismu.” U istom članku istaknuto je da su se takva shvaćanja postupno razvila unutar rimokatoličke crkve.
Valja istaknuti da je to osnovna, možda i najosnovnija, razlika između rimokatoličkog i općenitog protestantskog shvaćanja. Rimokatolička je crkva, kao što to i sama priznaje, stoljećima rasla i razvijala se na temelju mnogih predaja (tradicijâ), kao i shvaćanja koja je stoljećima primala od crkvenih otaca– pa čak i na vjerovanjima prihvaćenima iz poganstva (ako su mogla biti kristijanizirana) – i Svetoga pisma. Koncepti iz svih tih izvora miješali su se i razvijali na raznim crkvenim saborima i tako, na posljetku, postali dogmama. S druge strane, gledište koje je pokušala obnoviti protestantska Reformacija bio je povratak Svetom pismu kao najispravnijem temelju za nauk (doktrinu), s malo ili nimalo naglaska na shvaćanjima koja su se razvila u kasnijim stoljećima.
No vratimo li se Bibliji, ne samo da u njoj ne nalazimo nikakve dokaze da je Marija bila začeta bez grijeha, nego dokazi tvrde upravo suprotno. Premda je ona bila od Boga izabrana posuda – pobožna i kreposna djevica – bila je ljudsko biće kao i bilo koji pripadnik Adamovog roda. Jer “svi su sagriješili i lišeni su slave Božje” (Rimljanima 3,23) – iznimka je bio jedino Gospodin Isus Krist. Marija je trebala Spasitelja kao i svi ostali ljudi, i to je otvoreno priznala rekavši: “... klikće od radosti duh moj u Bogu, mome SPASITELJU” (Luka 1,47). Ako je Marija trebala Spasitelja, onda je jasno da sâma nije bila Spasiteljica. Ako je trebala Spasitelja trebala je i spasenje, oproštenje grijeha i otkupljenje – kao i svi ostali ljudi. Božanstvo našeg Gospodina nije ovisilo o tome da Njegova majka bude neka vrst uzvišene, božanske osobe, nego je On bio božanskog podrijetla – jer je bio jedinorođeni Sin Božji. Njegovo božanstvo potječe od Njegovog božanskog Oca.
Tvrdnja da je Marija uzvišenija od ostalih ljudskih bića nije Isusov nauk. Jednom kad je netko spomenuo Njegovu majku i braću, Isus je upitao: “Tko je majka moja? I tko su braća moja?”– tada je, ispruživši ruku prema svojim učenicima, rekao: “Evo moje majke i moje braće! Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat, i sestra, i MAJKA” (Matej 12,46-50). Mislim da te riječi jasno pokazuju da je svatko tko vrši volju Božju, nedvojbeno na istoj razini s Marijom.
Svaki dan, po cijelom svijetu, katolici mole “Zdravo Marijo”, krunicu, “Angelus”, “Litanije Blaženoj Djevici Mariji” i ostale molitve. Pomnoživši broj tih molitava s brojem katolika koji ih svakodnevno izgovaraju, netko je izračunao da Marija treba saslušati 46,296 molitava u sekundi! Premda je jasno da to ne može nitko osim Boga, katolici svejedno vjeruju da Marija čuje sve te molitve pa je i to jedan od razloga zbog čega je bilo nužno proglasiti je božanstvom – bilo to biblijski ili ne!
Pokušavši opravdati svoje pretjerano uzvisivanje Marije, neki navode riječi koje joj je bio uputio anđeo Gabriel: “Blažena ti među ženama”. No to nije razlog da se Mariju smatra božanskom osobom jer je, stoljećima prije negoli je Marija bila blagoslovljena tim riječima, sličnim blagoslovom blagoslovljena i Jaela, žena Hebera Kenijca. Za nju je bilo rečeno: »Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca« (Suci 5,24).
…
Daljnja nastojanja za uzvisivanjem Marije nalazimo u rimokatoličkoj doktrini o trajnom djevičanstvu. To pak je nauk da je Marija ostala djevicom cijelog svog života; ali, kao što Encyclopedia Britannica objašnjava, ta doktrina nije naučavana u prva tri stoljeća nakon Kristova uzašašća. Tek je na saboru u Kalcedonu, 451. godine, Rim zvanično usvojio tu izmišljotinu.
Prema Svetom pismu, Isusovo je začeće bilo nadnaravne naravi (Matej 1,23), bez učešća muškarca. Ipak je Marija, nakon što je rodila Isusa, rodila još djece koja su bila prirodno potomstvo iz njezina braka s Josipom. Isus je bio Marijin prvorođeni sin (Matej 1,25; Luka 2,7) – što znači da nije bio njezino jedino dijete! To što je Isus bio njezin prvorođenac nameće nam zaključak da je kasnije imala i drugo, a vjerojatno i treće dijete, itd. Izgleda da je upravo to i bio slučaj, jer Pismo spominje četiri Isusova brata: Jakova, Josipa, Šimuna i Judu (Matej 13,55).
Kad su se Nazarećani čudili otkud Isusu tolika “mudrost i silna djela”, spomenuli su i njegove sestre govoreći: “I sestre njegove, nisu li SVE među nama?” Riječ “sestre” je, naravno, u množini te tako znamo da je Isus imao najmanje dvije, a možda i više sestara – jer taj stih (13,56) govori o svim njegovim sestrama. Kad spomenemo dvije ženske osobe tada obično upotrijebmo riječ obje – a ne sve. Zaključak je da Pismo govori o najmanje tri sestre. Dakle, ako je Isus imao tri sestre i četiri brata – polubraću i polusestre – tada je Marija rodila ukupno osmero djece. Pismo kaže da je Josip: “ne upozna dok ne rodi sina” i “nadjenu mu ime ISUS” (Matej 1,25). Josip je “ne upozna” do Isusovog rođenja, ali nakon što se Isus rodio Marija i Josip počeli su živjeti kao muž i žena te im se rodilo još djece. Tvrdnja da je Josip očuvao Mariju te je ona stoga cijelog života ostala djevicom, potpuno je nebiblijska.
U doba otpadanja od istinske vjere, kako bi što više poistovjetili Mariju s poganskom božicom Majkom, izmislili su da se Marijino tijelo nije raspalo, nego da je u tijelu uznesena na Nebo gdje je sada “Kraljica Neba”. Sve do dvadesetog stoljeća rimokatolička crkva nije službeno proglasila nauk o Marijinom uzašašću. Tek 1951. godine papa Pio XII. zvanično je proglasio da se Marijino tijelo nije raspalo, nego je uzeto u Nebo.
Ovako je sveti Bernard sročio taj stav rimokatoličke crkve:“Treći dan po Marijinoj smrti, kad su se okupili oko njezina groba, apostoli su utvrdili da je prazan. Sveto je tijelo bilo uzneseno u nebeski raj ... Grob nije imao moć nad njom koja je bila bezgrešna ... Ali nije bilo dovoljno da Marija bude samo prihvaćena u Nebo. Ona nije mogla biti obična stanovnica Neba ...Posjedovala je dostojanstvo nedostižno i najvišim arkanđelima. Mariju je okrunio vječni Otac: postavljena je na prijestolje zdesna svome Sinu ... Sada se iz dana u dan, iz sata u sat, moli za nas, postiže milost za nas, čuva nas od opasnosti, štiti nas od kušnje i izlijeva na nas svoje blagoslove.”
Sva ta shvaćanja o Mariji povezana su s vjerovanjem da je ona bila tjelesno uznesena na Nebo. Naravno, Biblija uopće ne spominje Marijino uznesenje. Upravo je suprotno. Sveti Ivan piše: “Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji je sišao s neba – Sin čovječji.” Samo je Isus Krist onaj koji sjedi zdesna Bogu, samo je ON naš Posrednik, samo ON izlijeva blagoslove na nas – a ne njegova majka!
Usko povezana s molitvama Mariji jest krunica, lančić sastavljen od petnaest skupina sitnih kuglica odijeljenih s po jednom debljom kuglicom. Krajevi lančića spojeni su medaljicom s utisnutim Marijinim likom na koju je pričvršćen kratak lančić o kojem visi raspelo. Kuglice na krunici služe za nabrajanje molitava– i to molitava koje se neprekidno ponavljaju.
Premda se uvelike upotrebljava u rimokatoličkoj crkvi, krunica ne potječe iz kršćanstva, nego je već davno prije bila poznata u mnogim zemljama. Katolička enciklopedija navodi: “U skoro svim zemljama susrećemo nešto što predstavlja brojanice molitava ili krunice” te nastavlja nabrajati brojne primjere – uključujući tu i kipove dviju krilatih žena s krunicama u rukama što se mole pred svetim drvetom, a koji potječu iz drevne Ninive. Već stoljećima muslimani za nabrajanje Alahovih imena upotrebljavaju ogrlicu s 33, 66 ili 99 kuglica, a Marko Polo se nemalo iznenadio kad je, u trinaestom stoljeću, video da malabarski kralj nabraja svoje molitve pomoću brojanice od dragog kamenja. Sveti Franjo Ksaverski i njegovi suputnici jednako su se zapanjili vidjevši da su krunice općepoznate i bliske japanskim budistima.
Oko osam stotina godina prije Krista Feničani su prigodom štovanja Aštarte – božice Majke – upotrebljavali nisku kuglica koja je predstavljala krunicu. Krunicu se može vidjeti i na starim feničkim kovanicama. Brahmani se od davnina služe brojanicama s desecima i stotinama kuglica. Štovatelji indijskoga boga Višne daju svojoj djeci brojanice sa 108 kuglica. Sličnom se brojanicom služe I milijuni budista u Indiji i Tibetu. Štovatelji Šive uz pomoć brojanice ponavljaju, ako uspiju, svih 1008
imena tog svog boga.
Glavna i najviše puta ponavaljana molitva krunice je “Zdravo Marijo”, koja glasi: “Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše. Amen.” Katolička enciklopedija priznaje da “postoji slabašan ili nikakav trag molitve ‘Zdravo Marijo’ kao prihvaćenog oblika pobožnosti, prije 1050. godine.” Potpuna krunica uključuje 53 molitve “Zdravo Marijo”, 6 molitava “Oče naš”, 5 “Otajstava”, 5 meditacija o otajstvima, 5 “Slava Ocu” i “Apostolsko vjerovanje”.
Obratite pozornost na to da se molitva “Zdravo Marijo” ponavlja skoro devet puta češće negoli molitva “Oče naš”! – Može li molitva koju su sastavili ljudi, upućena Mariji, biti devet puta važnija i djelotvornija od molitve upućene Bogu, koju nas je naučio sam Isus?
Štovatelji božice Dijane opetovano su ponavljali vjerske fraze kao kad su, primjerice, ono u Efezu “gotovo dva sata urlali: ‘Velika je Dijana efeška!’ ” (Djela apostolska 19,34). Gospodin Isus je ustvrdio da je ponavljanje molitve poganski običaj. “Kad molite”, rekao je On, “ne ponavljajte isprazne riječi kao pogani, koji misle da će zbog mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte njima – ta zna Otac vaš što trebate i prije negoli ga zamolite” (Matej 6,7-13).
U tom odjeljku Pisma Isus jasno govori svojim sljedbenicima neka ne mole jednu molitvu ponavljajući je u nedogled. Važno je zapaziti da im je upravo nakon tog upozorenja, odmah u sljedećem stihu, rekao: “Vi, dakle, molite ovako: Oče naš koji jesi na nebesima ...” te je predao svojim učenicima ono što mi danas nazivamo molitvom “Oče naš”. Isus ih je naučio tu molitvukao nešto posve suprotnopoganskom načinu molitve, pa ipak su rimokatolici naučeni da je mole ponavljajući je. Ali ako je to molitva koju ne treba uzastopce ponavljati, koliko to vise vrijedi za molitvu Mariji – molitvu koju su izmislili ljudi?!
Izgleda da je učenje molitava napamet i njihovo ponavljanje u nedogled uz pomoć krunice nešto kao provjera pamćenja, a ne spontani izraz molitve iz srca.
Ako je Gospodin milošću Svojom dotaknuo vaše srce, bilo bi mi drago čuti od vas. Možete mi poslati e-mail na hrvatskom ili na engleskom jeziku, na lucijat77@gmail.com Puno hvala