Imaju li katolici vječan život?

Imaju li katolici vječan život?

16. listopad 2015.

Dragi prijatelju,

S velikim suosjećanjem pitam: Imaju li katolici vječan život? To činim zbog toga što je katoličanstvo četrdeset i osam godina u okovima držalo moju vlastitu dušu. Dakle, pišem s velikom ljubavlju za katolike. činjenica je, ipak, da pri analizi službenih katoličkih učenja u kontekstu biblijske vjere, čovjek dolazi do nekih nepobitnih zaključaka. Katolici koji čitaju moj članak doista mogu biti zahvalni za to što sam obazrivo istaknuo probleme koje su oni sami, vjerojatno, dugo izbjegavali. Evanđeoski kršćani bi također mogli biti zahvalni što sam raskrinkao lažne ekumenske pokrete kao što su "Evangelici i katolici zajedno" i "Kršćanske crkve zajedno." Zamolio bih vas ljubazno da moj članak proslijedite svojim hrvatskim obiteljima i poznanicima u Hrvatskoj i inozemstvu. Hvala.

Imaju li katolici vječan život?

Richard Bennett

U svojih četrdeset i osam godina katolicizma, od kojih sam dvadeset i dvije proveo kao katolički svećenik, iskreno sam vjerovao u Katoličku crkvu. Dosljedno tome, bio sam uvjeren da ću na temelju katoličkih sakramenata koje sam primio, nakon smrti ući u vječan život. Kao i drugi svećenici, učio sam ljude da će, ako su vjerni Katoličkoj crkvi i umru u stanju “posvetne milosti“, i oni ući u kraljevsko nebesko. Stoga sada s dubokim poštovanjem pišem o katoličanstvu i o vječnom životu. Budući da sam bio irski katolik, dobro se sjećam čvrstih okova kojima je katoličanstvo okovalo moju dušu; u biti, katoličanstvo je bilo sastavni dio mog bića. Zbog toga s velikim razumijevanjem i suosjećanjem pišem o odnosu kršćana s Bogom Ocem i o odnosu katolika sa Svetim Ocem u Rimu. Odnos kršćanina s Bogom Ocem je ključna tema. Isus Krist je izjavio: 

“A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i Isusa Krista, koga si poslao ”[1]

Iz ove Kristove izjave logično proizlazi da ne spoznati i ne vjerovati u "jedinoga pravoga Boga", za posljedicu ima isključenje iz vječnog života. Međutim, od katolika se, na prvome mjestu, traži da vjeruje i zna da je “Crkva majka svih vjernika.”[2] To je zato što službeno učenje Katoličke crkve, kaže: 

“Vjerovati” je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. “Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za Majku” (član 181).[3] 

Dosljedno tome, katolik u svakodnevici rado ima odnos sa “Crkvom kao Majkom” i to mu zamjenjuje ono što bi trebalo biti odnos s Bogom kao Ocem. Suština tog nadomjeska je očita kada se u obzir uzme činjenica da je stav pobožnog katolika da papu smatra “Svetim Ocem”. Doista, katolička tiskovna agencija “Zenit” obično Papi pridaje naziv (titulu) “Sveti Otac”.[4] I za prosječnog katolika je naziv “Sveti Otac” istovjetan s papom.

Koncept Boga kao Oca

Značajno je uočiti da u Svetom pismu Gospodin Isus imenicu “Otac” spominje otprilike stotinu i sedamdeset puta. Isus Krist je Boga određeno zazivao govoreći “Abba Oče”[5]. U Svetom Pismu je taj isti pojam, "Abba Oče", vjernicima objašnjen ovim riječima: 

Jer svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Jer niste primili duha robovanja da se opet bojite, nego ste primili Duha posinjenja, u kojemu kličemo: “Abba, Oče!” Sâm Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji i subaštinici Kristovi; ako doista zajedno s njim trpimo, da zajedno budemo i proslavljeni.[6]

Uvidjeti Očevu ljubav preko prisnog naziva “Abba, Oče”, istinskom vjerniku pruža dubok osjećaj spoznaje da je osobno voljen kao Božje dijete.[7] Gospodin Isus Krist je sljedeću molitvu ponudio svima onima koji iskreno vjeruju u Boga kao vlastitog Oca:

Oče sveti, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. [8]

Nasuprot tome, službeni zakon Rimokatoličke crkve govori o nužnosti pokoravanja nečijih najviših intelektualnih sposobnosti, uma i volje, ne Bogu, nebeskom Ocu, nego "Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve" (papi) u Rimu. Stoga, službeni zakon Rimokatoličke crkve kaže:

Iako nije znak pristanka na vjeru, religiozno pokorenje intelekta se mora dati doktrini koju Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve ili visoka škola biskupa odredi u vezi vjere ili morala ...”[9]

Gospodin Isus Krist zapovijeda:

Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim![10]

Nitko ne može služiti dvojici gospodara, a očito je iz izloženoga da je Gospodinova zapovijed u opreci s papinom. Čovjek ne može biti nepristran u odnosu na dva gospodara čiji su zahtjevi nespojivi i gdje, pritom, obojica traže potpunu odanost. U tom sukobu interesa nužno je potrebno opredijeliti se za jednoga ili za drugoga. Dakle, katolik treba odlučiti tko je zaista njegov Gospodin!

Nadalje, budući je Gospodin Isus Krist duboko cijenio naziv "Otac", dao je sljedeću zapovijed:

I nemojte nikoga na zemlji nazivati svojim ‘ocem’: jer jedan je Otac vaš, onaj koji je u nebu.[11]

To je suština Kristove poruke u svezi s našim Ocem u Nebu. Dakle, Bog Otac je jedini dostojan slave i hvale, i pravi vjernik će se riječima "Sveti Otac" obraćati samo Njemu! Unatoč tome, Rimska crkva uči da je njezin papa "Sveti Otac." Primjerice, vatikanska službena internetska stranica navodi: "Izjava Svetog Oca" u Vatikanskom vrtu, u nedjelju, 8. lipnja 2014.[12]

 Gospodin Bog je suveren

Bog je milosrdan, sveznajuć, svemoćan i sveprisutan. Gospodin Bog je suveren i ima potpunu vrhovnu i sveopću vlast nad svime, kako u Nebu, tako i na Zemlji. Sveto pismo kaže:

Što god se Jahvi svidje, to on i učini na nebu i na zemlji, u morima i svim dubinama.[13]

“Ja sam objavio, i spasio, i pokazao, kada ne bijaše među vama tuđega boga: stoga ste vi moji svjedoci”, govori Jahve,“da ja jesam Bog. Jest, prije negoli bijaše dan, ja jesam; i nema nikoga tko bi mogao izbaviti iz moje ruke: ja ću raditi, i tko će to spriječiti?”?[14]

Jahve je na nebesima utvrdio svoje prijestolje, i kraljevstvo njegovo vlada nad svime..[15]

“Može li se itko sakriti na tajnim mjestima da ga ja ne vidim?”, govori Jahve. “Ne ispunjavam li ja nebo i zemlju?” govori Jahve.”[16]

I nema stvorenja koje njemu nije vidljivo, nego je sve golo i raskriveno očima onoga komu moramo dati odgovor.[17]

Koji je slika nevidljivoga Boga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je po njemu stvoreno sve što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno, i on je prije svega i sve se drži zajedno u njemu. On je i glava tijela, crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih; da u svemu ima prvenstvo.[18]

No čak i po pitanju suverenosti Boga, stav papinskog Rima u potpunoj je opreci sa Svetim Pismom, što je očigledno iz sljedeće službene izjave Katoličke crkve:

“Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve, zbog svoje pozicije kao Kristov namjesnik i župnik cijele Crkve, ima punu, vrhovnu i sveopću vlast nad čitavom Crkvom, vlast koju može uvijek neometano prakticirati.”[19]    

Dakle, "Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve" pripisuje sebi suverenu vlast nad svom Crkvom, što je autoritet koji pripada samo Gospodinu Bogu Ocu. Nemojmo biti u zabludi, Katolička crkva je, uistinu, tijekom povijesti uporno i bahato preuzimala i prisvajala si autoritet Nebeskog Oca. Na primjer, papa Bonifacije VIII. je 1302. godine u papinskoj buli "Unam Sanctam" odredio sljedeće:

“Nadalje izjavljujemo, kažemo, definiramo i navješćujemo svakom ljudskom biću da su, po nužnosti za spasenje, oni u potpunosti podređeni Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve.”[20]

Ova užasna papinska bahatost je najveće moguće bogohuljenje!

Ljubav Boga Oca u činu spasenja

Ljubav Boga Oca uvijek postigne Njegov cilj. Sveto pismo kaže:

U tome se očitovala ljubav Božja prema nama, zato što je Bog poslao svoga jedinorođenoga Sina u svijet da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili

Boga, nego da je on ljubio nas i poslao svog Sina da bude pomirbena žrtva za naše grijehe.[21]

U ovoj izjavi Svetog pisma vidljivo je da su naum i namjera Boga Oca za spasenje grešnog čovjeka ostvareni po Isusu Kristu. Uistinu, milost u pravom i doslovnom smislu je poklonjena; ona je dar s neba. Dakle, kao što Sveto pismo kaže, grešnici su spašeni milošću; i:

... to nije od vas: Božji je to dar; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.[22]

Vladavina grijeha je, dakle, nadvladana vladavinom Božje milosti; kao što kaže Sveto pismo:

da bi, kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost putem pravednosti vladala za život vječni po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. [23]  

Obilje milosti uvelike nadilazi sva zla grijeha. Jednom kada se vjeran grešnik pouzda u Isusa Krista kao svog jedinog jamca i kao jedinu pomirbenu žrtvu, on otkriva ne samo da je oslobođen od svojih grijeha, nego i da "kraljuje u životu" po Isusu Kristu. Kao što Sveto pismo navodi:

Jer ako je grijehom jednoga smrt zavladala putem toga jednoga, mnogo će više oni koji primaju obilje milosti i dara pravednosti vladati u životu po jednome, Isusu Kristu.[24]

U pokušaju da oponaša Božji plan spasenja, Rimokatolička crkva tvrdi da su za spasenje potrebni njezini sakramenti. Stoga je njezino službeno učenje sljedeće:

Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje.[25]

Dakle, Katolička crkva svojih sedam fizičkih sakramenata prikazuje kao sredstvo za dobivanje milosti Duha Svetoga posredovanog putem nje.[26] Težnja Vatikana je da svoje simboličke sakramente predstavi kao djelotvoran način za spasenje. No iako je privlačan, takav način postizanja tobožnjeg spasenja putem sakramenata nije ništa drugo doli prastara napast očitana u čovjekovu vlastitu trudu, radu i djelima kojima on misli da može steći ili zaslužiti Božju naklonost. Takva ideologija je pod vječnim prokletstvom, jer izopačava Kristovo Evanđelje.[27] Svećenici Katoličke crkve udjeljuju sedam sakramenata. Ti svećenici su, po gledištu Vatikana,

"primili vlast koju Bog nije dao ni anđelima ni arkanđelima ... Ono što svećenici ovdje dolje izvrše, to Bog gore potvrđuje"[28] 

U Novom zavjetu se ne spominje nikakvo sakramentalno svećenstvo, nego samo starješine i pastori.[29] Ovaj izvještačen sustav vjerovanja Katoličke crkve tegoban je teret za duše muškaraca i žena. Međutim, istina Isusova Evanđelja postavlja pred svakog čovjeka rješenje koje mu je potpuno dovoljno da se uspješno suoči sa svim zlom. Snaga Evanđelja je dovoljno jaka da ljudima pruži mir duše i podigne ih u život i samo Nebo. Isto to Evanđelje onima koje je Gospodin Isus otkupio daje da se raduju slavnoj milosti koja proizlazi iz Njegova nauma za vječan život.

A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj život je u njegovu Sinu.[30]

Vječni Sin Boga Oca ima život u vlastitoj suštini svog Bića kao Božje riječi koja postade tijelom, kao sto je zapisano u Svetom Pismu,

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu postalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. U njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. I svijetli svjetlo u tami i tama ga ne obuze.... Bijaše to Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. On na svijetu bijaše i svijet po njemu postade, a svijet ga ne upozna. K svojima je došao i njegovi ga ne primiše; a svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime, koji nisu rođeni od krvi, ni od volje tijela, ni od volje muškarčeve, nego od Boga. I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrali smo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca, punog milosti i istine.[31]

Po Sinu Božjemu, vječan život je dan svakom istinskom vjerniku.[32] Međutim, Katolička crkva uči da Božja milost dolazi putem rimokatoličkih sakramenata.[33] Svatko tko vjeruje u sustav katoličkih sakramenata te svoju dušu i povjerenje prepušta sakramentalnoj liturgiji, ne vjeruje u Isusa Krista samoga kao jedinu i dovoljnu pomirbenu žrtvu.

Katolik vjeruje u misu, to jest euharistiju

U središtu rimokatoličanstva je misa ili euharistija, određena od strane Drugog vatikanskog sabora (koncila) kao "izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života." Katoličanstvo tvrdi da je misa žrtva i da je žrtva Kalvarije i mise jedna te ista; ili, "jedna žrtva." S tim u vezi katoličanstvo drži:

“Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja: U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa.”[34]

Pojam beskrvne žrtve proturječan je sâm po sebi. U poslanici Hebrejima istaknuto je, naime, sljedeće:

I bez prolijevanja krvi nema oproštenja. [35]

Beskrvna žrtva je uistinu besmislena nedosljednost koja može služiti samo za obmanjivanje. Gospodnja večera nije žrtva, nego spomen na Njegovu žrtvu. Vino i kruh simboliziraju Njegovu krv i tijelo, koje je jednom i za sva vremena žrtvovano na Kalvariji. Dok čeka Njegov povratak na Zemlju, istinski vjernik sa zahvalnošću i s hvalom jede kruh i pije vino u spomen na Kristovu pomirbenu žrtvu. Dakle, u ovom primjeru je ponovno očigledna razlika u vjerovanju istinskog vjernika u pogledu Gospodnje večere i vjerovanju katolika u pogledu mise ili euharistije.

Što se tiče istinskog vjernika, ne može više biti podsjećanja na grijehe, ni srama zbog tih grijeh, a u ovom sadašnjem, kao ni osude protiv njega u budućem životu. Kristova žrtva je jednom za svagda. Njezina snaga je vječna. Sveto Pismo kaže: 

Sada, dakle, nema osude onima koji su u Kristu Isusu; koji ne hode po tijelu, nego po Duhu.[36]

Isus Krist Gospodin pribavio je savršeno, vječno spasenje za one koji iskreno vjeruju u Njegovu dovršenu žrtvu. To nije slučaj s jadnim katolikom, koji i dalje ovisi o takozvanoj "božanskoj žrtvi koja se slavi u misi".[37]

Katolik se ne moli samo Isusu Kristu, nego i Mariji i svecima

Istinski vjernik na Isusa Krista gleda kao na jedinog posrednika:

Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus.[38]

Sjaj Evanđelja je u tome da je srce vjernika usmjereno samo na Isusa Krista, koji je izvor života. Katolik će se, međutim, također moliti Mariji i svecima. To je zato što Katolička crkva službeno uči:

“Zajedništvo s pokojnicima. Poznajući dobro zajedništvo cijeloga otajstvenog Tijela Isusa Krista, Crkva putnika već od prvih vremena kršćanstva s velikim je poštovanjem njegovala spomen mrtvih i, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi (2 Mak 12,46), za njih je prinosila i molitve. Naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u nasu korist.”[39]

Biblija uči da je samo Bog beskonačan, vječan i nepromjenjiv u svom biću, mudrosti, moći, svetosti, pravednosti, dobroti i istini. Dakle, samo On čuje molitve, On je sve-svet; jednom riječju, on jedini je Bog. Molitva usmjerena mrtvima, a ne Gospodinu Bogu samome, najviši je izraz bogohuljenja! Pozivanje ili zazivanje mrtvih, to jest prizivanje duhova, strogo je zabranjeno u Bibliji.[40] Kao jedini zakoniti veliki svećenik, Isus Krist u potpunosti zadovoljava sve zagovorničke molitve koje su istinskom vjerniku potrebne; kao što Sveto Pismo kaže:

Krist je taj koji je umro, štoviše i uskrsnuo, koji je zdesna Bogu, koji i posreduje za nas..[41]

Dakle, jadan prevareni katolik koji ustraje u tome da slijedi rimokatoličku tradiciju prizivanja mrtvih ili molitve mrtvima, nema biblijsku osnovu na temelju koje bi ga Bog Otac čuo i uslišao. Sveto pismo tvrdi da, u potrazi za drugim posrednicima, katolici odbijaju jedinstvenu otkupiteljsku službu Gospodina Isusa Krista, koji je od Boga Oca odabran kao jedini posrednik novog saveza milosti.[42]

Zaključak

U Svetom pismu vjerniku je Isus Krist otkriven kao “Jahve, Pravednost naša”.[43] Sjaj Evanđelja je u tome da je srce vjernika usmjereno na Isusa Krista, koji je izvor života iz kojega vjernik pije sve više i dublje od rijeke života koja je na Kristovoj desnoj strani. Vječan život može se naći samo u Isusu Kristu, Njegovu savršenu životu i Njegovoj sve-dovoljnoj pomirbenoj žrtvi.

Svi mi koji otkrivena lica slavu Božju kao u zrcalu gledamo, u istu se sliku preobražavamo iz slave u slavu, i to kao od Gospodinova Duha..[44]

To je istinsko žarište, jer se vjernik, što se tiče života, uči sve više i više dosljedno gledati samo na Gospodina Isusa Krista. Koliko je to sasvim drugačije od cilja i sudbine koju je papinski Rim namijenio ljudima. Rim katolike i čovječanstvo u cjelini navodi na obredne sakramente i na svoju vladajuću hijerarhiju koja te sakramente podupire. Međutim, biblijsko Evanđelje ne uključuje nikakve obredne znakove; umjesto toga vjernici su upućeni na to da slijede biblijski nalog i upere pogled u

Začetnika i dovršitelja naše vjere, Isusa, koji je, prezrevši sramotu, umjesto radosti što je stajala pred njim podnio križ i sjeo zdesna Božjega prijestolja.[45]

Dakle, Isus je Autor i Dovršitelj naše vjere: njezin početak i svršetak. "Uperiti pogled u Isusa" znači da s povjerenjem usredotočimo svoje srce i um na Njega. U Njemu je milost. On je izvor svake milosti i namiruje sve potrebe svakog vjernika. život vjernika proizlazi iz Krista i usmjeren je na Njega; On je njegov početak i konačan svršetak. Pravi život je taj koji se živi u osobnom i prisnom zajedništvu s Kristom; kao što je apostol Pavao rječito izjavio:

Jer meni je živjeti Krist.[46]

To znači da čovjek, nakon što ga sâm presveti Bog opravda od njegovih grijeha, treba hoditi Kristovim putovima i preuzeti na sebe Kristov jaram te učiti od Krista, tako da duboko pije iz Božje zapisane Riječi i počne slijediti ono što govori Sveto pismo, umjesto da osmišljava vlastita mjerila ponašanja i življenja. Gospodin Isus je iskrene ljude predane farizejima oslovio vrlo snažnim riječima. Oni su velikog svećenika Kajfu smatrali svojim vođom i poglavarom, no Gospodin im je rekao:

Ako ne vjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.[47]

Mnogi današnji katolici gledaju na papu jednako kao što su nekoć farizeji gledali na velikog svećenika. Isto tako i danas, kao što je nekada bilo s farizejima, dokle god bilo koji katolik nastavlja priznavati papu kao "Svetog Oca", on tim činom, zapravo, poriče pravog Oca i Sina. Apostol Ivan o tome kaže:

Tko je lažljivac ako ne onaj tko niječe da Isus jest Krist? Onaj je antikrist tko niječe Oca i Sina.[48]

U kontekstu te Ivanove izjave Antikrist je onaj tko niječe da je Isus kao Krist, po samom tom nazivu, jedini otkupitelj grijeha i jedini posrednik između Boga Oca i čovjeka (jer “Krist” znači “Mesija”, to jest “Pomazanik”).  Ono što je još jasno iz Ivanovih riječi jest to da su tvrdnje papinstva same po sebi istovjetne s tvrdnjama Antikrista.

Osoba koja ustraje u svojim grijesima, u svojim će grijesima i umrijeti. Gospodin Isus Krist je umro umjesto pravog vjernika. Njegov život i dovršena žrtva jedina je otkupnina za vjernika.

Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego služiti i dati svoj život kao otkupninu za mnoge.[49]

To je cijena koju je presveti Bog zahtijevao da bi, u pogledu oproštenja grijeha, mogla biti zadovoljena Njegova pravednost. Kao ishod Isusovog namirenja Božjeg zakona, istinski vjernik je putem samoga Krista zauvijek oslobođen od kazne za svoje grijehe i od Sotone.

Jer plaća za grijeh je smrt, a milosni dar Božji je život vječni po Kristu Isusu,Gospodinu našemu.[50]

Takav Božji dar obuzima naša srca dubokom zahvalnošću, s kojom navješćujemo:

Jer sve je od njega, i po njemu, i za njega. Njemu slava u vjekove! Amen.[51]

Ako je Gospodin svojom milošću dotaknuo Vaše srce, bilo bi mi drago da mi se javite. Možete mi poslati E-mail na hrvatskom ili engleskom jeziku, na adresu: richardmbennett@yahoo.com

Zahvaljujem.

Autor dopušta umnažanje ovoga članka ako se to učini u cijelosti, bez ikakvih promjena.

Dopušteno je i ovaj članak objaviti u cijelosti na internetskim stranicama.

Naša Web-stranica: http://www.bereanbeacon.org/croatia ili:  http://www.bereanbeacon.org

[1] Evanđelje po Ivanu 17:3

[2] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf 181

[3] Kateizam paragraf 181

[4] Članak pod naslovom, “’Sve to se ne smije uzeti zdravo za gotovo !’ Kaže Sveti Otac.” http://www.zenit.org/en/articles/all-this-must-not-be-taken-for-granted-says-holy-father  8/9/2014

[5] Evanđelje po Marku 14:36

[6] Poslanica Rimljanima 8:14-17

[7] “I biti ću vam Otac, a vi ćete biti moji sinovi i kćeri, govori Bog Svevladar.” Druga Poslanica Korinćanima 6:18

[8] Evanđelje po Ivanu 17:11

[9] Rimokatolički Kanon 752 http://www.vatican.va/archive/ENG1104/_P2H.HTM

[10] Evanđelje po Mateju 22:37

[11] Evanđelje po Mateju 23:9

[12] http://w2.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2014/june/documents/papa-francesco_20140608_invocazione-pace.html#Distinguished_Presidents

[13] Psalmi 135:6

[14] Knjiga proroka Izaije 43:12-13

[15] Psalmi 103:19

[16] Knjiga proroka Jeremije 23:24

[17] Poslanica Hebrejima 4:13

[18] Poslanica Kološanima 1:15:18

[19] Katekizam paragraf 882

[20] Izvori Katoličke Dogme, Henry Denzinger-ov Enchiridion Symbolorum # 469

[21] Prva Ivanova poslanica 4:9-10

[22] Poslanica Efežanima2:8-9

[23] Poslanica Rimljanima 5:21

[24] Poslanica Rimljanima 5:17

[25] Katekizam paragraf 1129

[26] “Sakramenti daju milost, no osim toga, sam čin na koji se oni slave, omogućava vjerniku da najučinkovije primi tu milost na plodan način, i da štuje Boga pravilno, i prakcticira ljubav."

http://www.catholic.org/prayers/sacrament.php  

[27] “navješćuje li vam tko evanđelje protivno onom koje primiste, neka je proklet!” Poslanica Galaćanima 1:9

[28] Katekizam, paragraf 983

[29] Pojmovi “nadglednik” i “starješina /pastor” koriste se naizmjenično, Djela apostolska 20:17, 28; Prva poslanica Petrova 5:1-4.

[30] Prva Ivanova poslanica 5:11

[31] Evanđelje po Ivanu 1:1-14

[32] Evanđelje po Ivanu 1:12-13

[33] http://www.adelaide.catholic.org.au/our-faith/sacraments

[34] Katekizam Katoličke Crkve, Druga Edicija, paragraf 1367(podcrtani format je dodan od autora)

[35] Poslanica Hebrejima 9:22

[36] Poslanica Rimljanima 8:1

[37] Katekizam Katoličke Crkve, Druga Edicija, paragraf 1367 (podcrtani format je dodan od autora)

[38] Prva poslanica Timoteju 2:5

[39] Katekizam Katoličke Crkve, Druga Edicija, paragraf 958

[40] Ponovljeni Zakon 18:9-11

[41] Poslanica Rimljanima 8:34

[42] Poslanica Hebrejima 9:24

[43] Knjiga proroka Jeremije 23:6

[44] Druga poslanica Korinćanima 3:18

[45] Poslanica Hebrejima 12:2

[46] Poslanica Filipljanima 1:21

[47] Evanđelje po Ivanu 8:24

[48] Prva Ivanova poslanica 2:22

[49] Evanđelje po Marku 10:45

[50] Poslanica Rimljanima 6:23

[51] Poslanica Rimljanima 11:36

Ralph Woodrow otkriva kako mnoga Katolička učenja i način bogoslužja nisu nimalo u skladu sa Kristovim naukom

U knjzi Babilonska Misterijska Religija, Ralph Woodrow otkriva kako mnoga Katolička učenja i način bogoslužja nisu nimalo u skladu sa Kristovim naukom, već su preuzeta iz stare poganske babilonske religije i tako u potpunosti odstupaju od Božje Riječi zapisane u Bibliji. U nastavku izlažemo tri poglavlja, gotovo u cijelosti, koja nam daju detaljni prikaz korijena poganskih blagdana Uskrsa i Božića, te na koji način su oni preimenovani i kristijanizirani, činjenicu koju Katolička Crkva otvoreno priznaje! Ta amalgamacija omiljenih običaja u čast poganskih bogova u Katoličku Crkvu, učinjena je s namjerom da se pod okrilje Katoličke Crkve privuče što više podanika. Da je to Rimskoj Crkvi i uspjelo, gotovo je neosporivo, s obzirom da je ona danas najmoćnija vjersko-politička sila na svijetu.  U otvorenom antagonizmu s Kristom, ona ujedno i ispunjava riječi anđela upućene apostolu Ivanu u knjizi Otkrivenja:

“Dođi ovamo, pokazat ću ti sud nad velikom Bludnicom koja sjedi na mnogim vodama; s kojom su bludničili zemaljski kraljevi i opili se vinom njezina bluda stanovnici zemlje.” I odnese me u duhu u pustaru; i ugledah ženu gdje sjedi na skrletnoj zvijeri, punoj bogohulnih imena, i ima sedam glava i deset rogova. I bijaše žena odjevena u grimiz i skrlet te ukrašena zlatom, dragim kamenjem i biserjem, i imaše zlatnu čašu u ruci, punu gnusoba i nečistoće svoga bluda; 5 na čelu joj bijaše napisano ime: TAJNA, BABILON VELIKI, MAJKA BLUDNICÂ I GNUSOBA ZEMALJSKIH. (Otkrivenje 17:1-5)

Poglavlja su dana u cijelosti s izuzetkom ilustracija Osamnaesto poglavlje: Tri dana i tri noći

Većina ljudi pretpostavlja da je Isus umro na “Veliki Petak” i ustao od mrtvih na “Uskrs”, u nedjelju rano ujutro. Budući da je Isus rekao da će uskrsnuti “treći dan”, neki računaju dio petka kao jedan dan, subotu kao drugi te početak nedjelje kao treći dan. Tvrdi se da izrazi kao što je “treći dan” ponekad mogu uključivati samo dijelove dana, pri čemu se dio dana računa kao cijeli dan. The Jewish Encyclopedia kaže da se dan ukopa, čak i ako je ukop kasno poslijepodne, računa kao prvi od sedam dana oplakivanja.1

Drugi primjeri u kojima se dio dana računa kao cijeli dan mogu se naći i u Bibliji, na primjer, u Isusovoj izjavi: “Evo, izgonim demone i liječim danas i sutra, a treći dan postajem savršen. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti jer ne može biti da prorok pogine izvan Jeruzalema” (Luka 13,32 i 33). U tom bi slučaju “treći dan” značio isto što i “prekosutra” – dakle tri dana – premda su uključeni samo dijelovi tih dana. Mnogi misle da je time razjašnjeno koliko je vremena proteklo između Kristovog ukopa i uskrsnuća.

No neki kršćani nisu zadovoljni tim objašnjenjem. Isus je često govorio da će ustati “treći dan” (Matej 16,21; Marko 10,34), ali je to vremensko razdoblje isticao kao osobit znak svog mesijanstva pa je spominjao tri dana i tri noći. “Jer kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana I tri noći, tako će i Sin čovječji biti u srcu Zemlje tri dana i tri noći” (Matej 12,38-40).

To da se izraz “treći dan” može (u Bibliji) odnositi na tri dana i tri noći možemo vidjeti u biblijskoj Knjizi Postanka 1,4-13: “I rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi ... tako bude večer, pa jutro – dan drugi ... Tako bude večer (tri razdoblja noći), pa jutro (tri razdoblja svjetla) – dan treći ...” To nam pokazuje kako se može izračunati “treći dan” kao i to da on uključuje tri dana i tri noći.

Budući da već dugo zagovaramo mišljenje koje ćemo iznijeti – o puna tri dana i noći – ono što kao kršćani želimo ustvrditi prije svega jest sljedeće: činjenica što vjerujemo da je Isus živio, umro i uskrsnuo mnogo je važnija negoli objašnjenja koja možemo ponuditi u pogledu vremena što ga je proveo u grobu.

Budući da dan ima dvanaest sati kao i noć (Ivan 11,9-10), puna “tri dana i tri noći” bilo bi ukupno 72 sata. No je li to vremensko razdoblje trajalo točno 72 sata? Isus je trebao biti u grobu “tri dana i tri noći” te ustati “nakon tri dana” (Marko 8,31). Ne nalazimo razlog da bi to bilo išta manje od 72 sata. S druge strane, ako je trebao biti podignut od mrtvih “za tri dana” (Ivan 2,19), to nikako nije moglo biti više od 72 sata. Želimo li uskladili te dvije različite tvrdnje, ne izgleda nam bezrazložno zaključiti da se radilo o točno 72 sata. Naposljetku, Bog je Bog točnosti, on sve čini prema svome planu. Kod Njega ništa nije slučajno.

“Ali kad je došla punina vremena” – ni godinu prerano ni godinu prekasno – “izasla Bog Sina svoga ...” (Galaćanima 4,4). Vrijeme Njegovog pomazanja bilo je unaprijed određeno, kao što je to govorio prorok Daniel, jednako kao i vrijeme kad je trebao biti “pogubljen” za grijehe naroda. Oni koji su ga pokušali umoriti prije toga nisu uspjeli, jer Njegovo “vrijeme” još nije bilo došlo (Ivan 7,8). I ne samo godina Njegove smrti, nego i sam sat bio je dio božanskog plana: “Oče,” molio je Isus, “došao je sat ...” (Ivan 17,1).

Budući da je postojalo točno vrijeme za Njegovo rođenje, točno vrijeme Njegova pomazanja, točno vrijeme za početak Njegove službe propovijedanja i točno vrijeme Njegove smrti, nije nam teško vjerovati da je, također, postojalo i točno određeno vrijeme između Njegova ukopa i uskrsnuća – točno 72 sata. Ako je to istina, tada se uskrsnuće zbilo u isto doba dana u koje je Isus bio pokopan, samo tri dana kasnije. – Koje je to doba dana bilo?

Isus je umro ubrzo nakon “devetoga sata” ili oko tri sata poslijepodne (Matej 27,46-50). “Kako bijaše Priprava, pa da ne bi tijela ostala na križu u Subotu (Šabat) – jer je velik dan bila ona Subota – zamole Pilata da se raspetima slome noge i da ih se ukloni ... Ali došavši do Isusa, vidješe da je već umro” (Ivan 19,31-33). U to je doba već nastupala “večer” (Marko 15,42), dakle bilo je kasno poslijepodne. Zakon Božji kaže za smaknutog: “Njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana ...” (Ponovljeni zakon 21,23). U vremenu koje je preostalo do zalaska Sunca, prije nego li je počeo veliki dan – Šabat – Josipu iz Arimateje dopušteno je da se pobrine za tijelo. On i Nikodem pripravili su tijelo za ukop pomazavši ga miomirisima, umotali ga u laneno platno te položili u grob nedaleko od mjesta smaknuća (Ivan 19,38-42). Sve su to završili prije zalaska Sunca.

Ako je uskrsnuće bilo u isto doba dana kada je Isus pokopan, samo tri dana kasnije, to bi značilo da se uskrsnuće zbilo bliže zalasku, a ne izlasku Sunca – kao što je uobičajeno shvaćanje. Uskrsnuće u doba izlaska Sunca zahtijevalo bi još jednu noć, to jest, tri dana i četiri noći. Naravno, to nije bio slučaj. Umjesto da oni koji su došli na grob u zoru utvrde da se uskrsnuće zbilo u to doba, utvrdili su da je grob već bio prazan (Marko 16,2). Ivan u svom izvješću spominje da je Marija Magdalena došla na grob “još za mraka” u prvi dan tjedna i da Isusa vise nije bilo ondje (Ivan 20,1,2).

Pisci evanđelja spominju da su tog prvog dana u tjednu učenici nekoliko puta dolazili na Kristov grob. Prigodom svakog od tih dolazaka pronašli su PRAZAN grob! Anđeo je rekao: “Nije ovdje! Uskrsnu kako reče!” (Matej 28,6) Bio je prvi dan u tjednu kad su učenici otkrili da je Isus uskrsnuo (Luka 24,1-2, itd.) ali Biblija, u stvari, nigdje ne kaže da je to bilo vrijeme Njegova uskrsnuća.

Jedini stih koji kao da naučava da se uskrsnuće zbilo u nedjelju ujutro jest Marko 16,9: “Uskrsnuvši dakle rano prvoga dana u tjednu, pokaza se najprije Mariji Magdaleni ...” (prijevod Duda – Fučak i prijevod King James – prim. prev.). Ali taj stih ne kaže da je rano prvoga dana Isus “ustajao” od mrtvih, ili da tada “ustaje” od mrtvih. Stih kaže da je dolaskom prvoga dana u tjednu već bio uskrsnuo. Budući da u grčkim rukopisima iz kojih je preveden Novi zavjet nije postojala punktuacija (točke, zarezi, itd.), izraz “rano prvoga dana u tjednu” mogao bi biti povezan s vremenom kad se Isus ukazao Mariji. Uklonimo li zarez nakon riječi “tjednu” (kao u prijevodu: Novi zavjet prema Prihvaćenom tekstu, Riječi iskrene, Pušćine – prim. prev.), taj stih izgleda ovako: “Uskrsnuvši, dakle, prvoga dana u tjednu ukaza se najprije Mariji Magdaleni ...” Izgleda da je to značenje prvotno i bilo zamišljeno, jer stihovi koji slijede pokazuju da je Marko bilježio Isusova pojavljivanja ne objašnjavajući u koji dan se zbilo uskrsnuće.

Dolaskom nedjeljnog jutra Isus je već bio uskrišen, jer je bio uskrsnuo prije zalaska Sunca prethodnog dana. Brojeći tri dana unatrag, dolazimo do srijede. – Bi li to bilo tri dana i tri noćiizmeđu Isusova ukopa i uskrsnuća? – Da, noć od srijede na četvrtak, od četvrtka na petak i od petka na subotu – tri dana. To bi bilo točno tri dana i tri noći ili 72 sata. Jedan dan nakon srijede bio bi četvrtak, dva dana nakon srijede petak, a “treći dan” nakon srijede bila bi subota.

Ali što je s riječima dvojice učenika na putu za Emaus: “... a mi se nadasmo da je on onaj koji će otkupiti Izraela. Osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo” (Luka 24,21). Budući da se Gospodin Isus ukazao tim učenicima u prvi dan tjedna (stih 13), a to je bio “treći dan što se to dogodilo”, ne ukazuje li to da je Isus umro u petak? Ovisi o tome kako brojimo dane. Ako se dijelovi dana računaju kao cijeli dan, tada to može biti petak. S druge strane, prvi dan “nakon” petka bila bi subota, drugi dan “nakon” petka bila bi nedjelja, a treći dan nakon petka bio bi ponedjeljak! Takav način brojenja ne bi ukazivao na petak kao dan raspeća.

Ona dvojica “razgovarali su međusobno o svemu što se dogodilo” (stih 14), to jest više negoli o samo jednom događaju. Ako “o svemu” uključuje uhićenje, raspeće, ukop, stavljanje pečata i postavljanje straže na grob – sve to nije bilo dovršeno do četvrtka. Isus je, kao što smo vidjeli, razapet na “Pripravu” (srijeda). “Sutradan (četvrtak), to jest dan nakon Priprave, okupiše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata i rekoše mu: “Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života reče: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću’. Zapovjedi stoga da se grob osigura sve do trećega dana; da ne bi došli njegovi učenici noću, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ – pa će posljednja prijevara biti gora od prve” (Matej 27,62-66). Zbog toga je grob bio zapečaćen i pred njim postavljena straža. “Sve to” nije bilo u potpunosti izvršeno do trenutka pečaćenja i postavljanja straže. To se, kao što smo vidjeli, dogodilo u četvrtak toga tjedna, na “veliki dan”. Nedjelja bi tada bila “treći dan što se to dogodilo”, ali ne i treći dan nakon raspeća.

Kako je Isus bio razapet dan prije subote (izvornik na tim mjestima donosi riječ ‘šabat’ koja ne označava izričito subotu, to jest, dan koji prethodi nedjelji – prim. prev.), shvaćamo zašto su neki smatrali petak danom raspeća. Ali šabat koji je došao nakon Njegove smrti nije bio tjedni šabat (subota), nego godišnji Šabat – “jer je velik dan bila ona Subota” (Ivan 19,14 i 31). Ta je Subota mogla padati u bilo koji dan tjedna, a te godine je očigledno bila u četvrtak.

Isus je bio razapet i pokopan na Pripravu (u srijedu), idući dan bio je “veliki dan” – Šabat (četvrtak), a nakon toga petak, te poslije njega tjedni šabat (subota). Činjenica da su taj tjedan bila dva šabata razjašnjava nam kako je Krist mogao biti razapet dan prije šabata te već bio uskrišen iz groba na dan nakon šabata ispunjavajući tako proročanstvo o tri dana i tri noći.

Pomna usporedba teksta iz Marka 16,1 s onim iz Luke 23,56 pruža nam daljnje dokaze da su toga tjedna bila dva šabata – s uobičajenim radnim danom između njih. Marko 16,1 kaže: “Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirise da odu pomazati ga.” Stih tvrdi da su žene kupile miomirise poslije šabata. Luka 23,56 pak tvrdi kako su pripravile miomirise te su, nakon što su ih pripravile, odmarale na šabat: “Vrativši se priprave miomirise i pomasti. A u subotu mirovahu po propisu.” Dakle, jedan stih kaže kako su nakon šabata žene kupile miomirise, drugi pak kaže da su miomirise pripravile prije šabata. Kako miomirise nisu mogle pripraviti prije nego što su ih kupile, nameće nam se dokaz o postojanju dva različita šabata toga tjedna.

Izdavač časopisa Eternity, Donald Grey Barnhouse, napisao je: “Osobno sam uvijek smatrao da su postojala dva šabata u posljednjem tjednu života našega Gospodina – subotni šabat i pashalni Šabat koji je bio u četvrtak. Požurili su skinuti njegovo tijelo nakon raspeća koje je bilo u srijedu, te je on tri dana i tri noći (najmanje 72 sata) bio u grobu.” On navodi dokaz iz svitaka s Mrtvoga mora, prema kojima je Posljednja večera bila u utorak. Ni sva predaja nije davala prednost raspeću u petak. On iznosi navod iz jednih francuskih rimokatoličkih novina, prema kojemu “drevna kršćanska predaja, potvrđena od strane Didascalia Apostolorum, kao i Epifanije i Viktorinije od Pettaua (umro 304. godine), spominju utorak (večer) kao dan u koji je održana Posljednja večera te za srijedu propisuju post u znak sjećanja na dan Kristova uhićenja”.2

Premda čvrsto drži da je raspeće bilo u petak, Katolička enciklopedija kaže da u to nisu vjerovali svi povjesničari. Epifanije, Laktancije, Westcott, Kasiodor i Grgur od Toursa odbacuju petak kao dan raspeća.3

U svojoj knjizi Bible Questions Answered, W. I. Pettingill postavlja pitanje na koje odmah i odgovara: “Kojeg dana u tjednu su razapeli našega Gospodina? Potpuno je očigledno da je raspeće bilo u srijedu.”4  The Companion Bible u izdanju Oxford University Press u dodatku broj 156 objašnjava da je Krist bio razapet u srijedu. U Dake’s Annotated Reference Bible, Finis Dake u bilješci o Mateju 12,40 piše: “Krist je bio mrtav puna tri dana i pune tri noći. U grob je bio položen u srijedu neposredno prije zalaska sunca, a ukrsnuo je u subotu u isto to doba ...Nigdje nije izričito rečeno da je bio ukopan u petak prije zalaska Sunca. To bi, naime, značilo da je u grobu bio samo jedan dan i jednu noć te da njegove riječi nisu istinite.”5

Navodi spomenutih vjerskih stručnjaka izneseni u ovom tekstu iznimno su značajni, jer to uvjerenje nije bilo općeprihvaćeni stav crkvenih organizacija kojima su oni bili pridruženi. U tim slučajevima govorili su iz uvjerenja, a ne iz koristi. Tako je bilo i u slučaju R. A. Torreya, znamenitog evangelizatora i dekana biblijskog instituta, čije riječi (iz 1907.) dobro sažimlju osnovni stav koji smo ovdje izložili: “Prema općenito prihvaćenoj predaji crkve, Isus je razapet u petak ... i ustao od mrtvih vrlo rano ujutro iduće nedjelje. Mnogim čitateljima Biblije predstavlja zagonetku kako se vremenski razmak između kasnog poslijepodneva u petak i nedjelje rano ujutro može držati za tri dana i tri noći. To prije izgleda kao dvije noći, jedan dan i vrlo kratak dio drugog dana.

Rješenje te očigledne poteškoće, prema prijedlogu mnogih tumača Svetog pisma, jest da je ‘dan i noć’ jednostavno drugi način da se kaže ‘dan’ i da su stari Židovi dio dana držali cijelim danom ... Mnogo je onih koje to rješenje baš ne zadovoljava, a ovaj pisac je slobodan priznati da njega uopće ne zadovoljava. Meni to izgleda kao nešto provizorno ...

Biblija nigdje ne kaže niti daje naslutiti da je Isus bio razapet i umro u petak. Rečeno je da je Isus razapet na ‘dan prije šabata’... Ipak, Biblija nas ne ostavlja da nagađamo na koji se šabat misli u tom slučaju ... To nije bio dan prije tjednog šabata (petak), nego dan prije pashalnog Šabata, koji je te godine padao u četvrtak – drugim riječima, dan u koji je Isus Krist razapet bio je srijeda. Apostol Ivan je to prikazao jasno kao dan.

Isus je bio pokopan u doba zalaska Sunca u srijedu. Sedamdeset dva sata kasnije ... ustao je iz groba. Kad su žene obišle grob u zoru, neposredno pred izlazak Sunca, pronašle su već prazan grob.

Apsolutno ništa ne upućuje na raspeće u petak, nego je sve u Svetom pismu u savršenu skladu s time da se raspeće dogodilo u srijedu. Znakovito je koliki su proročanski i tipološki odjeljci iz Starog zavjeta ispunjeni i koliko je tobožnjih protuslovlja iz evanđelja razjašnjeno kad shvatimo da je Isus umro u srijedu, a ne u petak.”6

Devetnaesto poglavlje: Riba, petak i proljetni blagdan

Kao što smo vidjeli u Svetom pismu, postoje određeni razlozi koji stavljaju pod znak sumnje petak kao dan Kristova raspeća. Svejedno mnogi katolici petkom ne jedu meso i zamjenjuju ga ribom, navodno u spomen Isusova raspeća u petak. Od rimokatolika u Sjedinjenim Državama više se ne zahtijeva uzdržavanje od mesa petkom (kao što se to činilo ranije), osim tijekom korizme, premda mnogi još uvijek petkom običavaju jesti ribu.

Naravno, Sveto pismo nikada ne povezuje ribu s petkom. Riječ “petak” (engl. Friday, njem. Freitag – prim. prev.) dolazi od imena božice Freje koju su smatrali božicom mira, radosti i plodnosti, a simbol njezine plodnosti bila je riba. Od drevnih vremena je riba bila simbol plodnosti među Kinezima, Asircima, Feničanima, Babiloncima i drugim narodima.1 Sama riječ riba potječe od riječi dag, koja ukazuje na povečanu plodnost,2 i to s dobrim razlogom: bakalar izleže 9.000.000 jaja na godinu, list 1.000.000, jesetra 700.000, grgeč 400.000, skuša 500.000, haringa 10.000, itd.

Božica spolne plodnosti kod Rimljana se zvala Venera (od nje i potječe naš naziv venerično, primjerice, u izrazu venerične bolesti). Petak su smatrali njezinim svetim danom jer se vjerovalo da planet Venera vlada prvim satom petka, koji su stoga nazivali“dies Veneris”.3 Kako bi ta slika bila potpunija, recimo i to da joj je bila posvećena riba.4 Ilustracija iz knjige Ancient Pagan and Modern Christian Simbolism prikazuje božicu Veneru s njezinim simbolom – ribom.5 Riba je bila posvećena i Aštoreti, kako su Izraelci nazivali tu pogansku božicu koju su i sami štovali.6

U drevnom Egiptu božicu Izidu su ponekad prikazivali s ribom na glavi, kao što se vidi na priloženoj slici. Budući da je petak nazvan prema božici spolneplodnosti i bio njezin sveti dan, te da je riba bila njezin simbol, izgleda da je to što se rimokatolike podučava kako je petak dan uzdržavanja od mesa – dan u koji se jede riba – nešto vise od puke slučajnosti!

Već sam naveo zbog čega su neki kršćani odbacili petak kao dan Isusova raspeća, a uskrsno nedjeljno jutro kao dan uskrsnuća; no odakle onda običaj slavljenja Uskrsa? – Jesu li prvi kršćani bojali us kršnja jaja? – Jesu li Petar ili Pavao ikada održavali jutarnju uskršnju misu? – Naravno, odgovori su očigledni.

Riječ Uskrs (engl. Easter, njem. Oster) pojavljuje se samo jedanput u “King James” engleskom prijevodu Biblije iz 1611. godine:“... bijaše naumio da ga poslije Uskrsa (Easter) izvede pred narod” (Djela 12,4). Riječ koja je ovdje prevedena s Easter jest Pasha – grčki naziv za Pesah, židovski blagdan Pashe, i nema nikakve veze s engleskim Easter. Dobro je poznato da Easter nije kršćanski izraz, barem ne u svom izvornom značenju. Taj naziv dolazi od imena poganske božice, božice jutarnjeg svjetla i proljeća. Easter je samo suvremeniji oblik imena Eostre, Ostera, Astarta ili Ištar, gdje se ovo posljednje, prema Hislopu, izgovaralo jednako kao što Englezi izgovaraju Easter.7

Kao i riječ Easter, mnogi uskršnji običaji potječu iz nekršćanskih religija. Primjerice, boje se, skrivaju, traže i jedu uskršnja jaja – što se danas nevino obdržava i često povezuje s dječjim veseljem i ludorijama. No taj običaj nije potekao iz kršćanstva. Jaje je bilo sveti simbol Babiloncima, koji su vjerovali u bajku o jajetu čudesne veličine što je palo s neba u rijeku Eufrat. Iz tog se čudesnog jajeta, prema drevnom mitu, izlegla božica Aštarta (Easter). Stoga je jaje postalo njezinim simbolom.8

Drevni druidi nosili su jaje kao sveti simbol svog idolopokloničkog reda.9 Procesija u cast božice Ceres u Rimu bila je predvođena jajetom.10 U misterijama boga Bakha posvećivalo se jaje. Kinezi su koristili obojena jaja tijekom svojih vjerskih proslava. U Japanu je postojao drevni običaj da se jaje boji brončanom bojom. U sjevernoj Europi su se u pogansko doba jaja bojala i koristila kao simbol božice proljeća. Donja ilustracija prikazuje kako su pogani prikazivali sveta jaja. S lijeve je strane “Jaje iz Heliopolisa”, a desno “Tifonovo jaje”. Egipćani su jaje povezivali sa Suncem – “zlatnim jajetom”,11 a obojena su jaja donosili kao posvećene prinose u doba Uskrsa.12

Encyclopedia Britannica navodi: “Jaje, kao simbol plodnosti i obnovljenog života, vraća nas k drevnim Egipćanima i Perzijancima koji su, također, imali običaj da tijekom svoje proljetne proslave boje i jedu jaja.”13 Kako je onda došlo do toga da se taj običaj povezao s kršćanstvom? Očigledno je da su neki pokušali kristijanizirati uporabu jajeta navodeći da je i Krist izašao iz groba kao što pile izlazi iz jajeta. Papa Pavao V. (1605.- 1621.) sastavio je čak i molitvu o jajima: “Blagoslovi, o Gospodine, zaklinjemo te, ova jaja koja si stvorio, da mogu postati zdravom hranom tvojim slugama koji ih jedu u znak sjećanja na našeg Gospodina Isusa Krista.”14

Ovi navodi iz Katoličke enciklopedije15 iznimno su značajni: “Kako je uporaba jaja bila zabranjena tijekom Korizme, iznosila su se na stol tek za Uskrs, obojena crvenom bojom kako bi simbolizirala uskršnju radost ... Taj običaj možda potječe iz poganstva jer se s Uskrsom povezivalo mnoštvo poganskih običaja koji proslavljaju povratak proljeća”! Takav je bio slučaj i s običajem nekoć raširenim diljem Europe. “Na vrhovima brda palila se uskršnja vatra zapaljena novim ognjem koji se dobivao trljanjem drva o drvo; taj običaj poganskog podrijetla bio je omiljen diljem Europe, a označivao je pobjedu proljeća nad zimom. Biskupi su izdali stroge proglase protiv svetogrdnih uskršnjih vatri, ali ih nisu posvuda uspjeli iskorijeniti.” – I što se dogodilo? Pomno pročitajte ove retke! “Crkva je prigrlila te običaje i uključila ih u uskršnje obrede povezujući ih s vatrenim stupom (što je vodio Izraelce kroz pustinju – prim. prev.) i Kristovim uskrsnućem”! – Jesu li poganski običaji prihvaćeni u rimokatoličku crkvu i jesu li im katolici dali kršćanski oblik? – Katolička enciklopedija to otvoreno priznaje.

Konačno, evo i navoda koji se odnosi na uskršnjega zeca: “Zec je poganski simbol i oduvijek se smatrao simbolom plodnosti.16“Poput uskršnjeg jajeta, i uskršnji je zec,” kaže Encyclopedia Britannica, “došao u kršćanstvo iz drevnog doba. Zec je u legendama drevnog Egipta i ostalih naroda povezivan s mjesecom ... Zbog činjenice da egipatska riječ za zeca, um, znači, također, i ‘otvoren’ i ‘razdoblje’, zec je povezivan s periodičnošću, mijenama, kako ljudskim tako i mjesečevim; s početkom novoga života u mladićima i djevojkama, te je bio simbol plodnosti i obnavljanja života. Kao takvog, zeca se povezivalo s uskršnjim ... jajima.”17 Tako su, dakle, i uskršnji zec i uskršnje jaje simbolizirali spolnost i plodnost.

Uobičajeno je da kršćani u doba Uskrsa pribivaju ranojutarnjim bogoslužjima. Smatra se da time proslavljaju Krista, jer je on ustao od mrtvih rano ujutro na uskrsnu nedjelju, upravo prigodom izlaska Sunca. Ali uskrsnuće se nije zbilo u doba Sunčeva izlaska, jer je još bila tama kad je Marija Magdalena došla na grob – koji je već bio prazan!

S druge strane, postojala je jedna vrst ranojutarnjeg bogoštovlja koje je bilo sastavni dio drevnog obožavanja Sunca. Time, naravno, ne želimo reći da danas kršćani štuju Sunce tijekom bogoslužja što ih održavaju u rane jutarnje sate, niti tvrdimo da oni što se klanjaju pred prikaznicom – Sunčevim likom u kojoj se nalazi okrugla hostija u obliku Sunca – pod tim simbolima štuju Sunce. Prije bismo mogli reći da takvi običaji – koji se ne nalaze u Svetom pismu – pokazuju da je zaista došlo do miješanja kršćanstva i poganstva.

U doba proroka Ezekiela čak su i štovatelji pravoga Boga zapali u štovanje Sunca i to učinili dijelom svog bogoštovlja. Biblija veli: “I povede me u unutarnje predvorje Doma Jahvina. Ondje na ulazu u Hekal Jahvin, između trijema i žrtvenika bijaše oko dvadeset i pet ljudi, okrenutih leđima Hekalu Jahvinu, a licem prema istoku i ondje se prema istoku klanjahu Suncu” (Ezekiel 8,16). To što su ti ljudi štovali Sunce klanjajući se u pravcu istoka ukazuje da se radilo o ranojutarnjem bogoslužju.

Prema istoku su gledali i Baalovi proroci u Ilijino doba. Baal je bio bog Sunca, a time i bog vatre. Kad je prorok Ilija na Karmelu izazvao Baalove proroke, učinio je to riječima: “Bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog”napavši tako štovanje Baala na njegovu vlastitu tlu. – U koje doba dana su Baalovi proroci počeli zazivati svog boga? To je, naravno, bilo kad se Baal– Sunce – pojavio nad istočnim obzorom. Bilo je to ujutro – u zoru (1. Kraljevima 18,26).18

Obredi povezani s izlazećim Suncem u ovom su ili onom obliku bili poznati među mnogim drevnim poganskim narodima. Egipatska sfinga okrenuta je licem prema istoku. S planine Fujiyame u Japanu ljudi upućuju molitve izlazećem Suncu: “Hodočasnici se mole izlazećem Suncu dok se penju po obroncima planine ... ponekad se mogu vidjeti stotine hodočasnika shintoista u bijelim haljama kako izlaze iz svojih skloništa i udružuju se u molitvama izlazećem Suncu.”19 Rimski mitraisti također su se okupljali u zoru u čast boga Sunca.

Božica proljeća, od čijeg imena potječe engleski (i njemački) naziv za Uskrs, također je povezana s izlaskom Sunca na istoku (engleski East, njemački Osten), kao što i sama riječ Easter daje naslutiti. Tako su na neki način usko povezani izlazak Sunca na istoku, naziv Uskrs i proljeće.

Prema nekim starim legendama Tamuz je, nakon što je bio zaklan, sišao u podzemni svijet, ali je oplakivanjem svoje majke Ištar (Easter) ponovno tajanstveno oživljen – i to u proljeće. “Tamuzovo ukrsnuće zbog Ištarina žalovanja dramatično se prikazivalo svake godine uzastopce kako bi osiguralo uspješnu ljetinu i plodnost u ljudi.

Svake godine i muškarci i žene trebali su zajedno s Ištarom oplakivati Tamuzovu smrt i proslavljati povratak tog svog boga, kako bi ponovno zadobili njezinu naklonost i blagodati!”20 Kad je opet počelo nicati raslinje ti su drevni ljudi vjerovali da je njihov “spasitelj” izišao iz podzemnog svijeta, prekinuo zimu i učinio da započne proljeće.21 Čak su i Izraelci prihvatili te nauke i obrede za obilježavanje godišnje poganske proljetne proslave, jer prorok Ezekiel u svojoj knjizi spominje žene koje“oplakivahu Tamuza” (Ezekiel 8,14).

Mi, kao kršćani, vjerujemo da je Isus stvarno ustao od mrtvih – a ne samo u obliku proljetnog raslinja. Budući da se Njegovo uskrsnuće zbilo u proljeće, crkvi četvrtog stoljeća (koja je već na mnogo načina odlutala od vjere) nije bilo teško uklopiti pogansku proljetnu proslavu u kršćanstvo. Govoreći o tom stapanju, Encyclopedia Britannica kaže: “Kršćanstvo ... je u svoju proslavu tog velikog kršćanskog blagdana uklopilo mnoge poganske obrede i običaje proljetne proslave”!22

Tamuza je, prema legendi, ubio vepar kad mu je bilo četrdeset godina. Hislop ističe da su Tamuza oplakivali četrdeset dana – po dan za svaku godinu koju je proživio na Zemlji. U staro su se doba ti dani obdržavali uz oplakivanje, post i samokažnjavanje, kako bi se ponovno zadobila njegova blagonaklonost i kako bi izišao iz podzemnog svijeta te dao da počne proljeće. Taj običaj nije bio poznat samo u Babilonu, nego i među Feničanima, Egipćanima, Meksikancima, a neko vrijeme čak i među Izraelcima. “Izgleda da je među poganima”, piše Hislop, “ta korizma bila neophodna priprava i uvod u veliku godišnju proslavu u spomen na Tamuzovu smrt i uskrsnuće.”23

Prihvativši u svoju crkvu i ostala vjerovanja u vezi s proljetnom svetkovinom, nedostajao je još samo korak da se prihvati i negdašnji “post” koji je prethodio proslavi. Katolička enciklopedija pošteno ističe da su “pisci u četvrtom stoljeću bili skloni opisivati mnoge običaje (npr. četrdesetodnevni korizmeni post) kao apostolsku uredbu koja zasigurno ne zaslužuje da se smatra takvom.”23 Tek je u šestom stoljeću papa službeno naredio održavanje Korizme nazvavši je “svetim postom”, tijekom kojeg vjernici nisu smjeli jesti meso i još nekoliko vrsta hrane. Katolički teolozi znaju i priznaju da u njihovoj crkvi postoje običaji koje su preuzeli iz poganstva,25 ali oni zaključuju da se mnogo toga, premda izvorno pogansko, može kristijanizirati. Ako, primjerice, neko pleme slavi četrdeset dana u čast svog poganskog boga, zašto mi ne bismo činili to isto, samo u cast Kristu? Premda su pogani ujutro štovali Sunce licima okrenuti istoku, ne bismo li i mi u zoru mogli imati bogoslužja u cast Kristova uskrsnuća, pa makar to i nije doba dana u koje je On uskrsnuo? Premda su pogani upotrebljavali jaje, ne bismo li i mi mogli nastaviti služiti se njime smatrajući da predstavlja veliki kamen što je bio postavljen na ulaz Isusova groba? Drugim riječima, zašto ne prihvatiti sve vrste omiljenih običaja i provoditi ih u Kristovu slavu umjesto u čast poganskih bogova kao što to čine neznabošci?

Sve to možda zvuči vrlo logično, razumski, ali u Bibliji ipak nalazimo mnogo sigurniju uputu: “ČUVAJ SE da ne padneš u zamku ... Ne istražuj o njihovim bogovima i ne govori: ‘Kako su oni narodi štovali svoje bogove, tako ću i ja.’ Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni činili svojim bogovima ... Sve što vam naređujem držite; tomu ništa ne domeći i ništa ne oduzimaj” (Ponovljeni zakon 12,30-31; 13,1).

Izvatke iz Dvadesetog poglavlja: Zimski blagdan

Božić – 25. prosinca – određen je u našim kalendarima kao dan Kristova rođenja. Ali je li to zaista dan na koji se On rodio? Jesu li današnji običaji povezani s tim danom kršćanskog podrijetla, ili je Božić samo još jedan u nizu primjera miješanja poganstva i kršćanstva?

Engleski izraz Christmas (Božić) jasno ukazuje na tu mješavinu (naše riječi Božić i Badnjak također su poganskog podrijetla – prim. prev.). Premda uključuje ime Krist, spominje i “misu”. Sjetimo li se samo svih složenih ceremonija, molitava za mrtve, obreda pretvorbe i složenih rituala rimokatoličke mise, možemo li to povezati s povijesnim Isusom iz evanđelja? Njegov život i služba nisu bili zamršeni takvim ritualizmom. Bojimo se, poput Pavla, da su neki zavedeni “od jednostavnosti koja je u Kristu” (2. Korinćanima 11,3) zbog poganskog utjecaja provedenog u obredima kao što je to misa. Gledajući s te strane, naziv“Christ-mass” (Krist-misa) sam je po sebi proturječan.

Kao dan Kristovog rođenja, 25. prosinca ostaje vrlo upitan; jer na dan Isusovog rođenja “u tom kraju bijahu pastiri; noćivali su u poljima čuvajući noćnu stražu kod svojih stada” (Luka 2,8). Pastiri u Palestini nisu boravili u polju usred zime! Adam Clarke je zapisao: “To što ti pastiri još uvijek nisu odveli stada kućama, najuvjerljiviji je dokaz da još nije započeo ni listopad i da, dosljedno tome, naš Gospodin nije rođen 25. prosinca kad vani na poljima više nije bilo stada ... Upravo na osnovu toga trebamo odbaciti zamisao da se rođenje zbilo u prosincu.”1

Iako Biblija izričito ne navodi datum Isusova rođenja, ipak ima pokazatelja da je to vjerojatno bilo u ranu jesen. Znamo da je Isus bio razapet u proljeće, u doba Pashe (Ivan 18,39). Iz Pisma se dade zaključiti da je njegovo propovijedanje trajalo tri i pol godine, što početak Njegovog javnog djelovanja smješta u ranu jesen. U to mu je doba bilo oko trideset godina (Luka 3,23) što je i bila dob kad je, po Starom zavjetu, muškarac mogao stupiti u vjersku službu (Brojevi 4,3). Ako je Isus početkom te jeseni navršio trideset godina, tada je rođen u ranu jesen – trideset godina ranije.

U doba Isusovog rođenja Josip i Marija su zbog popisa, to jest zbog plaćanja poreza, otišli u Betlehem (Luka 2,1-5). Ne postoje nikakvi zapisi po kojima bi se dalo naslutiti da bi usred zime bilo vrijeme za plaćanje poreza. Logičnije vrijeme za to bila bi jesen, kao kraj žetve. Ako je to bio slučaj, tada se to moglo zbiti tijekom Blagdana sjenica koji se održavao u Jeruzalemu, što razjašnjava zašto je s Josipom pošla i Marija (Luka 2,41). To bi nam razjasnilo i zašto u “svratištu nije bilo mjesta” (Luka 2,7). Prema Josipu Flaviju, u Jeruzalemu je živjelo oko sto dvadeset tisuća ljudi, ali se za blagdana u njemu ponekad okupilo i do dva milijuna Židova. Taj golemi broj ljudi ne samo da je ispunjavao Jeruzalem nego i okolne gradiće, uključujući tu i Betlehem koji se nalazi oko sedam kilometara južnije. Ako je svrha Marijina i Josipovog putovanja bila i dolazak na proslavu blagdana, a ne samo da budu oporezovani, to bi značilo da se Isus rodio u ranu jesen te godine.

U stvari, nije nam ni bitno znati točan dan na koji se rodio Isus – ono što je važno jest da se On rodio! Sudjelovanjem u Gospodnjoj večeri rani su kršćani slavili spomen na Kristovu smrt (1. Korinćanima 11,26), ali nema nikakva zapisa o osobitom obilježavanju Njegovog rođenja. Katolička enciklopedija kaže: “Božić nije bio među najranijim crkvenim blagdanima. Irenej i Tertulijan izostavljaju ga iz svog popisa blagdana.”2 Kasnije kad su crkve na raznim mjestima počele svetkovati Kristov rođendan mišljenja o točnom datumu znatno su se razlikovala. Tek je potkraj četvrtog stoljeća rimska crkva počela svetkovati Božić 25. prosinca. Naposljetku je u petom stoljeću izdana naredba da se Kristovo rođenje zauvijek proslavlja na taj datum, premda je to bio dan drevne rimske proslave rođenja boga Sola, što je bilo jedno od imena boga Sunca!4

Frazer kaže: “Najveći poganski vjerski kult koji je njegovao proslavljanje 25. prosinca bio je poganski kult štovanja Sunca – mitraizam ... ta se zimska proslava zvala Rođenje – Rođenje Sunca”.5 Je li ta poganska proslava razlog za to što je rimokatoli čka crkva izabrala baš 25. prosinca? Pustit ćemo da nam na to pitanje odgovori Katolička enciklopedija: “Dobro poznata solarna proslava Natalis Invicti (Rođenje Nepobjedivog Sunca), koja se slavila 25. prosinca, snažno je utjecala na odluku pri izboru našeg prosinačkog datuma”!6

Kako su u Rimu poganski solarni običaji bili “kristijanizirani”, razumljivo je da je nastala zbrka; jer su mnogi mislili da je Isus Sol – bog Sunca! “Tertulijan je morao uvjeravati vjernike da Sol nije kršćanski Bog; Augustin se protivio bogohulnom poistovjećivanju Krista sa Solom; Papa Leon ogorčeno je kudio preživjele solarne običaje ... kršćane koji su se na samom pragu Apostolske bazilike okretali da štuju Sunce na izlasku.”7

Zimski je blagdan bio vrlo omiljen u antičko doba. “U poganskom Rimu i u Grčkoj, u dane teutonskih barbara, u najdavnije doba drevne egipatske civilizacije, u počecima rasa Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, doba zimskog solsticija (suncostaja) uvijek je bilo doba radovanja i praznovanja.”8 Budući da je to doba bilo toliko omiljeno, Rimska ga je crkva prihvatila kao doba Kristovog rođenja.

Rimske Saturnalije utjecale su i na neke od današnjih božićnih običaja. “Dobro je poznato”, kaže jedan pisac, “da mnogi naši običaji povezani s razdobljem Božića – slobodni dani, darivanje i sveopće vedro raspoloženje, nisu ništa drugo doli naslijeđe rimske zimske proslave Saturnalija ... preživjeli ostaci poganstva.”9

Tertulijan spominje da je običaj razmjene darova bio dio rimske proslave Saturnalija. Naravno, nije loše davati darove. Izraelci su darivali jedan drugoga u doba slavlja – pa čak i u doba onih slavlja koja su obdržavali samo zbog običaja (Estera 9,22). Ali povezivati božićne darove s darovima što su ih Isusu prinijeli mudraci što su stigli s Istoka, nipošto ne može biti ispravno. Kad su mudraci stigli Isus više nije “ležao u jaslama” (kao kad su došli pastiri), već je bio u kući (Matej 2,9-11). To je moglo biti i dosta kasnije nakon Njegovog rođenja. Osim toga, darove su dali Isusu, a ne jedan drugome!

Kićenje božićnog drvca, što je dobro poznato, datira samo nekoliko stoljeća unatrag, ali običaji povezani sa svetim drvećem vrlo su stari. Jedna drevna babilonska bajka govori o zimzelenom drvetu izraslom iz mrtvog panja. Stari panj simbolizirao je mrtvog Nimroda, dok je mlado zimzeleno drvo simbolički prikazivalo da je Nimrod ponovno oživio kao Tamuz!

Druidi su svetim drvetom smatrali hrast, a Egipćanima je sveto bilo palmino drvo. U Rimu je to bila jelka, koja se tijekom Saturnalija kitila crvenim bobicama!10 Za skandinavskog se boga Odina vjerovalo da u božićno doba dijeli osobite darove onima koji pristupaju njegovom svetom drvetu – jeli.11 U najmanje deset biblijskih stihova zeleno je drvo povezano s idolopoklonstvom i lažnim štovanjem (1. Kraljevima 14,23, itd.). Budući da drveće nije zeleno tijekom cijele godine, to ustrajavanje na “zelenom” vjerojatno upućuje na zimzeleno drveće.

“Božićno drvce ... ukratko se odnosi na zamisao štovanja drveća... pozlaćeni orasi i kugle simboliziraju Sunce ... sve svečanosti i vesele zabave zimskog solsticija sažete su u Božiću ... uporaba imele i zelenike (božjakovine) preuzeta je iz druidskih ceremonija, a božićno drvce iz počasti što su se ukazivale Odinovoj svetoj jelci.”11

Uzevši sve to u obzir, zanimljivo je usporediti riječi proroka Jeremije s današnjim običajem ukrašavanja drveta u božićno doba: “Jer su običaji tih naroda puka ništavnost; samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. Poput palme stoje uspravno, nalik su na ptičja strašila u vrtu” (Jeremija 10,3-4). Ljudi Jeremijinog doba, kao što kontekst pokazuje, izrađivali su idole od drveta te naziv “tesar” ne označuje samo drvosječu, nego onoga tko izrađuje idole (usporedi s Izaijom 40,19-20 i Hošeom 8,4 i 6). Navodeći ovaj odjeljak iz Jeremije ne mislimo reći da oni koji danas postavljaju božična drvca u svojim domovima i crkvama štuju drveće. Ne, nego nam takvi običaji samo ponovno jasno pokazuju kako je došlo do miješanja poganskih običaja u kršćanstvo. Općenito se priznaje da 25. Prosinca nije stvaran datum Isusovog rođenja, kao i da su mnogi suvremeni kršćanski običaji pretkršćanskog podrijetla.

....

U šestom su stoljeću sjevernom Europom razaslati misionari sa zadaćom da pogane okupe u rimsko stado. Ti su ljudi otkrili da je 24. dan mjeseca lipnja vrlo omiljen među stanovništvom tih krajeva pa su tražili način kako da ga “kristijaniziraju”.

Do tog je doba rimokatolička crkva već prihvatila 25. Prosinca kao dan Kristova rođenja. Kako 24. lipnja dolazi približno šest mjeseci prije 25. prosinca, zašto ne proglasiti ga danom rođenja Ivana Krstitelja? Ivan se, sjetimo se, rodio šest mjeseci prije Isusa (Luka 1,26 i 36). Tako je otada 24. lipnja poznat u papinskom kalendaru kao Ivandan – Dan svetoga Ivana!

Britanski druidi proslavljali su 24. lipnja davno prije negoli je kršćanstvo uopće stiglo do njih, paleći na taj dan vatre u cast boga Baala. Herodot, Wilkinson, Layard i drugi povjesničari navode da se taj običaj provodio i u drugim zemljama, te navode i neke primjere. Kad je 24. lipnja postao Danom svetoga Ivana, prihvaćene su i svete vatre koje su nazvane Vatrama svetog Ivana (Ivanjske vatre, Ivanjski krijes)! Kao takve spominju se i u Katoličkoj enciklopediji:13 “U Irskoj sam vidio ljude kako trče i skaču kroz Vatre svetoga Ivana,” govori jedan pisac iz prošlog stoljeća, “ponosne što su neopečeni prošli kroz njih... misleći da su na osobit način blagoslovljeni tom ceremonijom.”14 No, izgleda da ti običaji više služe na čast bogu Molohu negoli Ivanu Krstitelju!

Dan 24. lipnja smatrao se svetim danom drevnoga boga-ribe koji se zvao Oannes, a pod tim je imenom bio poznat i Nimrod. Fausset piše: “Oannes, bog-riba, osnivatelj babilonske civilizacije, izišao je iz Crvenog mora ...”16 Na latinskom jeziku, jeziku rimokatoličke crkve, Ivan se nazivao JOANNES. - Obratite pozornost na sličnost s imenom OANNES! Takve su sličnosti pomagale da se poganstvo lakše umiješa u kršćanstvo.

Dan koji se u doba pogana držao svetim danom božice Izide (ili Dijane) – 15. kolovoza – glatko je preimenovan u dan “Uznesenja Djevice Marije” te se vjerno obdržava sve do danas.17 Jedan drugi dan u Marijinu čast, također preuzet iz poganstva, naziva se “Svijećnica” ili pak “Očišćenje Blažene Djevice”, a slavi se 2. veljače. Prema Mojsijevom zakonu, po rođenju muškog djeteta majku se smatralo nečistom četrdeset dana (Levitski zakon 12). “Kad se zatim navršiše dani njezina čišćenja, po Mojsijevom zakonu”, Josip i Marija prikazali su novorođenče Isusa u Hramu te prinijeli propisanu žrtvu (Luka 2,22-24). Budući da je 25. prosinac usvojen kao dan Kristovoga rođenja, izgleda da se 2. veljače u neku ruku poklopio s vremenom Marijinog očišćenja. Ali kakve veze s tim danom imaju svijeće? U poganskom Rimu taj je dan bio blagdan na koji se slavilo božicu Februu, po kojoj je i nazvan mjesec veljača – februar! Na taj su se dan nosile baklje i svijeće u njezinu čast. Grci su tu proslavu održavali u čast Prozerfinine majke, božice Ceres, koja je tražila svoju kćer u podzemnom svijetu zajedno sa štovateljima koji su nosili svijeće.18

Iz svega navedenog vidimo kako je prihvaćanje 2. veljače u čast Marijina očišćenja bilo podsnažnim utjecajem poganskih običaja prigodom kojih su se upotrebljavale svijeće, te je stoga čak i nazvan Svijećnica. Na taj dan blagoslivlju se sve svijeće koje će se tijekom godine upotrebljavati u katoličkim obredima. Katolička enciklopedija izjavljuje: “Mi ne trebamo prezati od priznanja da su svijeće, kao i tamjan i sveta voda, bili uobičajeni u poganskom štovanju i obredima za mrtve.”19

Kad bi apostol Pavao ustao da propovijeda današnjem naraštaju, pitamo se ne bi li tobožnjoj crkvi rekao ono što je davno rekao Galaćanima: “Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine. Bojim se za vas da se nisam možda uzalud trudio za vas” (Galaćanima 4,10 11). Kontekst te poslanice pokazuje nam da su se Galaćani obratili od neznabožačkog štovanja poganskih “bogova” (redak 8). Budući da su se neki ponovno vratili svom prijašnjem bogoštovlju (redak 9), očigledno je da se “dani i vremena” što su ih obdržavali odnose na one iste dane koji su bili izdvojeni u počast poganskim bogovima! Začudo, kasnije su neki od tih dana jednostavno preuzeti u bogoštovlje tobožnje Crkve i “kristijanizirani”!

Ako je Gospodin milošću Svojom dotaknuo vaše srce, bilo bi mi drago čuti od vas. Možete mi poslati e-mail na hrvatskom ili na engleskom jeziku, na lucijat77@gmail.com Puno hvala

Bilješke

Osamnaesto poglavlje

1. The Jewish Encyclopedia, svez. 4, str. 475, čl. “Day”.

2. Eternity, lipanj 1958. god.

3. The Catholic Encyclopedia, svez. 8, str. 378, čl. “Jesus Christ”.

4. Pettingill, Bible Questions Answered, str. 182.

5. Dake’s Annotated Reference Bible, str. 13.

6. Torrey, Difficulties and Alleged Errors and Contradictions in the Bible, str. 104-109.

Devetnaesto poglavlje

1. Cirlot, A Dictionary of Symbols, str. 29.

2. Fausset’s Bible Encyclopedia, str. 232.

3. Encyclopedia of Religions, svez. 2, str. 120, čl. “Friday”.

4. Isto, svez. 2, str. 105, čl. “Fish”.

5. Inman, Ancient Pagan and Modern Christian Symbolism, str. 55.

6. Encyclopedia of Religions, svez. 2, str. 105.

7. Hislop, The Two Babylons, str. 103.

8. Isto, str. 109.

9. Isto, str. 108.

10. Encyclopedia of Religions, svez. 2, str. 13.

11. Isto, str. 12.

12. Bonwick, Egyptian Belief, str. 24.

13. Encyclopedia Britannica, čl. “Easter”.

14. Hislop, o. c. str. 110.

15. The Catholic Encyclopedia, svez. 5. str. 227. “Easter”.

16. Isto

17. Encyclopedia Britannica, o. c.

18. Strong’s Exhaustive Concordance of the Bible, br. 1242.

19. Dobbins, The Story of the World Worship, str. 330.

20. Smith, Man and His Gods, str. 86.

21. Urlin, Festivals, Holy Days, and Saint’s Days, str. 89.

22. Encyclopedia Britannica, svez. 7, str. 859, čl. “Easter”.

23. Hislop, The Two Babylons, str. 104, 105.

24. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 484, čl. “Celibacy”.

25. Isto, svez. 11, str. 390, čl. “Paganism”.

Dvadeseto poglavlje

1. Clarke, Clarke’s Commentary, svez. 5, str. 370, “Luke”.

2. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 724, čl. “Christmas”.

3. Isto, str. 725.

4. The Encyclopedia Americana, svez. 6, str. 623.

5. Frazer, The Golden Bough, str. 471.

6. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 727, čl. “Christmas”.

7. Isto

8. Walsh, Curiosities of Popular Customs, str. 242.

9. Bailey, The Legacy of Rome, str. 242.

10. Walsh, Curiosities of Popular Customs, str. 242.

11. Urlin, Festivals, Holy Days, and Saint’s Days, str. 222.

12. The Catholic Encyclop. svez. 8, str. 491, čl. “John the Baptist”.

13. Toland’s Druids, str. 107 (naveo Hislop, str. 116.)

15. Hislop, The Two Babylons, str. 114.

16. Fausset’s Bible Encyclopedia, str. 510.

17. Durant, The Story of Civilization: The Age of Faith, str. 746.

18. Urlin, Festivals, Holy Days, and Saint’s Days, str. 27, 28.

19. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 246, čl. “Candles”.

Izvatke iz drugog poglavlja: Štovanje Majke i Djeteta

Ralph Woodrow u svojoj knjizi Babilonska Misterijska Religija objašnjava pogansko porijeklo kulta štovanja majke i djeteta i kulta “božanske Majke” koje je usvojila Rimokatolička Crkva. Prekomjerna istaknutost pridana Mariji, njezino navodno bezgrešno začeće i trajno djevičanstvo, njezina posrednička uloga u spasenju, nauk o Marijinom uzašašću na nebo, te molitve upućene Mariji putem krunice, samo su neki od sastavnih dijelova Rimokatoličkog kulta štovanja Marije koji vuku korijene iz Babilonske i ostalih poganskih religija i koji radikalno odstupaju od Božje Riječi iskazane u Svetom Pismu (Bibliji). U nastavku izlažemo relevantne detalje o navedenim temama iz dva poglavlja knjige Babilonska MisterijskaReligija.

Izvatke iz drugog poglavlja: Štovanje Majke i Djeteta

Jedan od najočiglednijih primjera kako babilonska poganska religija traje sve do danas možemo vidjeti u načinu na koji je rimokatolička crkva usvojila štovanje Marije i time nadomjestila drevno štovanje božice Majke. Priča o Majci i Djetetu bila je vrlo dobro poznata u drevnom Babilonu, gdje se bila razvila u službenu religiju. Brojni babilonski spomenici prikazuju božicu Majku – Semiramidu – s djetetom Tamuzom na rukama.

Kad su se Babilonci naseljavali po raznim dijelovima svijeta, sa sobom su nosili i običaj štovanja “božanske Majke” i njezina djeteta. To nam objašnjava dobro poznatu činjenicu da su mnogi narodi, na ovaj ili onaj način, štovali Majku i Dijete stoljećima prije negoli se rodio istinski Spasitelj – Isus Krist!

U raznim zemljama u kojima se to štovanje proširilo, Majku i Dijete nazivali su raznim imenima jer je, sjetimo se, kod Babela bio pobrkan jezik. Tako Kinezi imaju božicu Majku koju nazivaju Shingmoo ili “Sveta Majka”, a prikazuju je s djetetom na rukama i sa zrakama slave oko glave. Germani su štovali djevicu Hertu, koju su također prikazivali s djetetom na rukama. Skandinavci su je nazivali Disa, Etrušćani Nutria, a druidi (keltski vračevi) su je štovali kao Virgo Patituru ili “Majku Božju”. U Indiji je bila poznata kao Indrani te je, kao i ostale koje smo spomenuli, prikazivana s djetetom na rukama.

Grcima je božica Majka bila poznata kao Afrodita ili Ceres, Sumeranima kao Nana, a svojim štovateljima u starom Rimu kao Venera ili Fortuna, dok se njezin sin zvao Jupiter. U Aziji je božica Majka bila poznatija pod imenom Kibela, a njezin sin je nazivan Deious. “No bez obzira na njezino ime ili na zemlju”, spominje jedan pisac, “ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba koja je rodila dijete premda nikada nije začela.”

…

Kad su se Izraelci odmetnuli od Boga, također su se okaljali štovanjem božice Majke. U Knjizi o sucima 2,13 čitamo: “Otpali su od Jahve da bi služili Baalu i Aštarti”. (Aštarta ili Aštoret je bilo ime pod kojim je ta božica bila poznata izraelskom narodu.) Tragično je to što su ljudi koji su tvrdili da poznaju pravoga Boga – otpali od Njega kako bi štovali neznabožačku Majku! – I to su uvijek i iznova činili (Suci 10,6; 1. Samuelova 7,3-4; 12,10; 1. Kraljevima 11,5; 2. Kraljevima 23,13). Jedan od naziva pod kojim je ta božica bila poznata među njima bio je “Kraljica neba” (Jeremija 44,17-19). Prorok Jeremija je ukorio Izraelce zbog toga što je štuju, ali su se oni pobunili protiv njegovog upozorenja.

U Efezu je “Velika Majka” bila poznata kao božica Dijana, a njezin hram u tom gradu bio je jedno od sedam velikih čudesa antičkoga svijeta. Ali božicu Majku nisu štovali samo u Efezu, nego u cijeloj Aziji i po svemu tada poznatom svijetu (Djela 19,27). U Egiptu su je nazivali Izida, a njezinog sina Horus. Na egipatskim vjerskim spomenicima često je prikazana s Horusom kako joj sjedi u krilu.

Lažno štovanje, koje se pod različitim imenima i oblicima iz Babilona proširilo i među druge narode, na posljetku se učvrstilo u gradu Rimu i diljem Rimskoga carstva. Jedan poznati pisac o tom razdoblju govori: “Štovati Veliku Majku bilo je ... vrlo popularno u Rimskom carstvu. Natpisi pokazuju da su njih dvoje (Majka i Dijete) primali božanske počasti ... ne samo u Italiji, osobito u Rimu, nego i u pokrajinama, osobito u Africi, u Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj i Bugarskoj”.

Upravo u to doba kad je štovanje “božanske Majke” bilo na samom vrhuncu, Gospodin Isus Krist je utemeljio istinsku novozavjetnu Crkvu. U tim prvim danima Crkva je bila veličanstvena. Na žalost, ono što je bilo poznato kao Crkva, u trećem se i četvrtom stoljeću počelo udaljavati od prvotne vjere i tonuti u apostaziju, to jest, u otpadništvo na koje su apostoli pravodobno upozoravali. Kad je došlo do tog otpadanja od vjere, mnogo je poganskog pridodano kršćanstvu. U “crkvu” su primani neobraćeni pogani i u brojnim im je slučajevima bilo dopušteno da nastave provoditi mnoge od svojih poganskih obreda i običaja, najčešće uz manja ograničenja i izmjene – kako bi njihova uvjerenja izgledala što sličnija kršćanskom nauku! Jedan od najboljih primjera preuzimanja elemenata iz poganstva jest to što je službena “crkva” dopustila da se nastavi štovati božicu Majku – samo s malim izmjenama i uz novo ime!

Kao što smo već rekli, mnogi su pogani bili privučeni kršćanstvu, ali je njihovo obožavanje božice Majke bilo toliko snažno da ga nipošto nisu htjeli napustiti. Crkveni su vođe uvidjeli da bi, pronađu li u kršćanstvu neke sličnosti sa štovanjem božice Majke, mogli znatno povećati broj vjernika. – Ali tko bi mogao nadomjestiti “Veliku Majku” iz poganske religije? Naravno, najlogičniji izbor bila je Isusova majka Marija. Naime, zašto ne dopustiti ljudima da nastave provoditi pobožnosti i upućivati molitve božici Majci, samo neka je sada zovu Marijom umjesto imenima pod kojima im je ranije bila poznata. Očigledno su tako razmišljali – jer se upravo to dogodilo! Malo-pomalo, štovanje povezano s poganskom “Majkom” preneseno je na Mariju.

Štovanje Marije nije bilo dijelom izvorne kršćanske vjere. Marija, Isusova majka, očigledno je bila divna, posvećena i pobožna žena, osobito izabrana da rodi našeg Spasitelja. No ipak ni jedan od apostola, pa ni sâm Isus, nisu ni navijestili zamisao da bi se Mariju štovalo. Encyclopedia Britannica navodi da se u prvim stoljećima postojanja Crkve Mariju uopće nije isticalo! Ta je činjenica priznata i Katoličkoj enciklopediji: “Pobožnost Našoj Blaženoj Gospi treba smatrati praktičnom primjenom doctrine o Zajedništvu Svetih. Očigledno je da taj nauk, barem izrijekom, nije sadržan u ranijim oblicima Apo stolskog Vjerovanja (Kréda), stoga nas ne treba iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne nailazimo ni na kakve jasne tragove kulta Blažene Djevice” – štovanje Marije razvilo se mnogo kasnije.

Daljnji pokazatelj da se štovanje Marije razvilo iz negdašnjeg obožavanja božice Majke nalazimo u njezinim nazivima (titulama). Mariju se često naziva “Madona”. Prema Hislopu, taj je izraz prijevod jednog od naziva pod kojima je bila poznata babilonska božica. Kad je bio proglašen božanstvom, Nimrod je postao poznat kao Baal; stoga je naziv njegove žene, božanstva ženskog spola, Baalti – ženski oblik imena Baal. Taj naziv ne znači ništa drugo doli “Moja Gospa”. U latinskom jeziku ima oblik “Mea Domina”, što je u talijanskom izobličeno u poznati naziv “Madonna”! Među Feničanima pak je božica Majka bila poznata kao “Morska Gospa” pa se čak i taj naziv daje Mariji, premda ona nema nikakve veze s morem!

Sveto pismo nam jasno govori da je samo jedan posrednik između Boga i ljudi – čovjek Isus Krist (1. Timoteju 2,5); no rimokatolička crkva naučava da je i Marija “posrednik” pa molitve Mariji imaju vrlo važnu ulogu u katoličkom bogoštovlju. U Svetom pismu, dakako, nema osnove za tu praksu, dok je vrlo dobro poznato da to nije strano vjerovanjima povezanim s božicom Majkom. Jedno je od njezinih imena bilo i “Mylitta”, što znači “posrednica”. Mariju se često naziva i “Kraljicom neba”, ali Marija, Isusova majka, nije kraljica neba. “Nebeska kraljica” bio je naziv božice Majke koju se štovalo stoljećima prije Marijinog rođenja. Vratimo li se u dane proroka Jeremije vidjet ćemo da su tada ljudi štovali “nebesku kraljicu” i provodili njoj posvećene obrede. U knjizi proroka Jeremije, 7,18-20, čitamo: “Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače Kraljici neba.”

Jedno od Izidinih imena bilo je “Majka Božja”. Kasnije su aleksandrijski teolozi to ime dali i Mariji koja, naravno, jest Isusova majka, no samo u smislu Njegove ljudskosti. No izvorno značenje naziva “Majka Božja” uključuje nešto više od toga, to jest, podrazumijeva uzvišen položaj MAJKE u odnosu na Isusa – a katolike se podučava da Mariju smatraju upravo takvom! Lik božice Majke s djetetom na rukama tako je snažno prožimao pogansku misao da je u doba otpada od biblijske vjere, prema navodu jednog autora, “drevni prikaz božice Izide i djeteta Horusa napokon prihvaćen, ne samo u pučkom shvaćanju, nego i službenim biskupskim odobrenjem, kao portret Djevice i djeteta”. Izidu i njezino dijete često su prikazivali u okviru od cvijeća, a to je, također, i praksa vezana uz Mariju, što dobro znaju oni koji su proučavali srednjovjekovnu umjetnost.

…

Egipatsku božicu plodnosti, Izidu, prikazivali su kako stoji na polumjesecu, glave okružene zvijezdama. U rimokatoličkim pak crkvama diljem Europe postoje slike na kojima je Marija prikazana na potpuno jednak način!

Na mnogo su načina vođe otpadničkoga vjerskog sustava pokušavali postići to da Marija bude slična poganskoj božici i uzdići je na razinu božanstva. I kao što su pogani imali kipove božice Majke, tako su sada počeli izrađivati i “Marijine” kipove. No ponekad bi iste kipove koje su prije štovali kao Izidu s Djetetom – samo preimenovali u Mariju i Krista!

Mnogi od preimenovanih kipova nosili su krune i bili okićeni draguljima – na posve isti način kao I kipovi hinduskih I egipatskih “djevica”. No Isusova majka Marija nije bila bogata (Luka 2,24; Levitski zakonik 12,8). Odakle onda ti dragulji i krune koje možemo vidjeti na kipovima koji navodno predstavljaju nju? – Putem nekih vrlo očiglednih, i drugih, manjeviše prikrivenih kompromisa, štovanje drevne Majke produžilo se pod okriljem otpale “crkve”, pri čemu su Marijinim imenom samo zamijenjena njezina dotadašnja imena.

Izvatke iz trećeg poglavlja: Štovanje Marije

Možda najveći dokaz da se štovanje Marije razvilo iz negdašnjega štovanja poganske božice Majke, nalazimo u činjenici da se u poganskoj religiji Majku obožavalo jednako kao i njezinog sina – pa i više! Ta je činjenica glavni ključ zagonetke pomoću koje danas lako možemo razotkriti TAJNU – BABILON!

Istinsko kršćanstvo naučava da je Gospodin Isus Krist – i to samo ON – put, istina i život; da samo ON može oprostiti grijehe; da je samo ON, od svih zemaljskih stvorenja, uvijek živio životom koji nikada nije bio uprljan grijehom, i da je ON taj koga trebamo štovati – nipošto njegova majka! Ali rimokatolicizam, pokazujući utjecaj koji je u njegovu razvoju izvršilo poganstvo, na mnoge načine uzvisuje i MAJKU.

Putujete li diljem svijeta pa navratite u golemu katedralu ili u seosku kapelicu vidjet ćete da Marijin kip zauzima istaknuto mjesto. Prigodom moljenja krunice, molitva “Zdravo Marijo” moli se devet puta više negoli molitva “Oče naš”. Katolici su poučeni da se Mariji treba moliti zato što ona može prenijeti molbu svom sinu pa će on, budući da mu je majka, zbog nje uslišati iskanje. Zaključak koji iz toga proizlazi jest da Marija ima više razumijevanja i sažaljenja te da je milostivija od Isusa. Naravno, to se protivi naučavanju Svetog pisma – no ipak se tako često ponavlja u katoličkim spisima.

Poznati rimokatolički pisac Alphonsus Liguori naširoko piše kako su molitve upućene Mariji uspješnije negoli molitve upućene Kristu. Usput rečeno, Liguorija je 1839. godine kanonizirao, to jest proglasio svecem, papa Grgur XIV., a papa Pio IX. proglasio ga je “doktorom” (učiteljem) katoličke crkve. U jednom od svojih spisa Liguori opisuje zamišljeni prizor u kojem grešnik vidi dvoje ljestve što dopiru do neba. Na vrhu jednih ljestava je Marija, a na vrhu drugih Isus. Kad se grešnik stao penjati na prve ljestve ugledao je Kristovo gnjevno lice te poražen pao dolje. Kad se nakon toga stao penjati na Marijine ljestve – popeo se vrlo lako. Marija ga je srdačno dočekala te uvela u Nebo i privela Kristu! Tada je sve bilo u redu. Tom pričom želi se pokazati kako je mnogo lakše i uspješnije doći Kristu po Mariji.

Isti je pisac rekao da grešnik koji se osmjeli doći izravno Kristu, može doći jedino s užasom pred Njegovim prokletstvom. No uputi li isti molitvu “Djevici”, ona samo treba svom sinu “pokazati dojke koje je sisao” i njega će istog trenutka napustiti gnjev! Takvo se shvaćanje izravno protivi nauku Svetog pisma. “Blažena utroba koja te nosila”, rekla je neka žena Isusu, “i prsa koje si sisao!” – “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” – odgovorio joj je Isus! (Luka 11,27-28)

No takve zamisli o dojkama nisu bile strane štovateljima poganske božice Majke. Pronađeni su njezini kipovi na kojima su dojke često izvanredno velike u odnosu na tijelo. Dijanu su, kako bi simbolizirali njezinu plodnost, prikazivali s ni više ni manje nego stotinu dojki!

Daljnje pokušaje katolicizma da uzvisi Mariju nalazimo i u nauku o “bezgrešnom začeću”. Taj je nauk utvrdio i proglasio papa Pio IX., 1854. godine, a u njemu se tvrdi da je Blažena Djevica Marija “u trenutku svog začeća ... očuvana imunom od sve ljage prvotnoga grijeha.” Izgleda da je taj nauk samo daljnji pokušaj da Marija što više nalikuje poganskoj božici, jer se u starim mitovima također vjerovalo da je božica nadnaravno začeta! Priče se razlikuju, ali sve govore o nadnaravnim događajima u pogledu njezina dolaska na svijet, te da je bila uzvišenija od običnih smrtnika, to jest, da je bila božanskog podrijetla. Malo-pomalo, da učenje o Mariji ne bi bilo manje vrijedno od onog o božici Majci, bilo je nužno naučavati da je Marijin dolazak na svijet također bio natprirodne naravi!

No je li nauk da je Marija rođena bez “ljage prvotnoga grijeha” u skladu sa Svetim pismom? Na to će nam odgovoriti sama Katolička enciklopedija: “Izravan ili kategorički i uvjerljiv dokaz te dogme nije moguće pronaći u Svetom pismu.” U istom članku istaknuto je da su se takva shvaćanja postupno razvila unutar rimokatoličke crkve.

Valja istaknuti da je to osnovna, možda i najosnovnija, razlika između rimokatoličkog i općenitog protestantskog shvaćanja. Rimokatolička je crkva, kao što to i sama priznaje, stoljećima rasla i razvijala se na temelju mnogih predaja (tradicijâ), kao i shvaćanja koja je stoljećima primala od crkvenih otaca– pa čak i na vjerovanjima prihvaćenima iz poganstva (ako su mogla biti kristijanizirana) – i Svetoga pisma. Koncepti iz svih tih izvora miješali su se i razvijali na raznim crkvenim saborima i tako, na posljetku, postali dogmama. S druge strane, gledište koje je pokušala obnoviti protestantska Reformacija bio je povratak Svetom pismu kao najispravnijem temelju za nauk (doktrinu), s malo ili nimalo naglaska na shvaćanjima koja su se razvila u kasnijim stoljećima.

No vratimo li se Bibliji, ne samo da u njoj ne nalazimo nikakve dokaze da je Marija bila začeta bez grijeha, nego dokazi tvrde upravo suprotno. Premda je ona bila od Boga izabrana posuda – pobožna i kreposna djevica – bila je ljudsko biće kao i bilo koji pripadnik Adamovog roda. Jer “svi su sagriješili i lišeni su slave Božje” (Rimljanima 3,23) – iznimka je bio jedino Gospodin Isus Krist. Marija je trebala Spasitelja kao i svi ostali ljudi, i to je otvoreno priznala rekavši: “... klikće od radosti duh moj u Bogu, mome SPASITELJU” (Luka 1,47). Ako je Marija trebala Spasitelja, onda je jasno da sâma nije bila Spasiteljica. Ako je trebala Spasitelja trebala je i spasenje, oproštenje grijeha i otkupljenje – kao i svi ostali ljudi. Božanstvo našeg Gospodina nije ovisilo o tome da Njegova majka bude neka vrst uzvišene, božanske osobe, nego je On bio božanskog podrijetla – jer je bio jedinorođeni Sin Božji. Njegovo božanstvo potječe od Njegovog božanskog Oca.

Tvrdnja da je Marija uzvišenija od ostalih ljudskih bića nije Isusov nauk. Jednom kad je netko spomenuo Njegovu majku i braću, Isus je upitao: “Tko je majka moja? I tko su braća moja?”– tada je, ispruživši ruku prema svojim učenicima, rekao: “Evo moje majke i moje braće! Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat, i sestra, i MAJKA” (Matej 12,46-50). Mislim da te riječi jasno pokazuju da je svatko tko vrši volju Božju, nedvojbeno na istoj razini s Marijom.

Svaki dan, po cijelom svijetu, katolici mole “Zdravo Marijo”, krunicu, “Angelus”, “Litanije Blaženoj Djevici Mariji” i ostale molitve. Pomnoživši broj tih molitava s brojem katolika koji ih svakodnevno izgovaraju, netko je izračunao da Marija treba saslušati 46,296 molitava u sekundi! Premda je jasno da to ne može nitko osim Boga, katolici svejedno vjeruju da Marija čuje sve te molitve pa je i to jedan od razloga zbog čega je bilo nužno proglasiti je božanstvom – bilo to biblijski ili ne!

Pokušavši opravdati svoje pretjerano uzvisivanje Marije, neki navode riječi koje joj je bio uputio anđeo Gabriel: “Blažena ti među ženama”. No to nije razlog da se Mariju smatra božanskom osobom jer je, stoljećima prije negoli je Marija bila blagoslovljena tim riječima, sličnim blagoslovom blagoslovljena i Jaela, žena Hebera Kenijca. Za nju je bilo rečeno: »Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca« (Suci 5,24).

…

Daljnja nastojanja za uzvisivanjem Marije nalazimo u rimokatoličkoj doktrini o trajnom djevičanstvu. To pak je nauk da je Marija ostala djevicom cijelog svog života; ali, kao što Encyclopedia Britannica objašnjava, ta doktrina nije naučavana u prva tri stoljeća nakon Kristova uzašašća. Tek je na saboru u Kalcedonu, 451. godine, Rim zvanično usvojio tu izmišljotinu.

Prema Svetom pismu, Isusovo je začeće bilo nadnaravne naravi (Matej 1,23), bez učešća muškarca. Ipak je Marija, nakon što je rodila Isusa, rodila još djece koja su bila prirodno potomstvo iz njezina braka s Josipom. Isus je bio Marijin prvorođeni sin (Matej 1,25; Luka 2,7) – što znači da nije bio njezino jedino dijete! To što je Isus bio njezin prvorođenac nameće nam zaključak da je kasnije imala i drugo, a vjerojatno i treće dijete, itd. Izgleda da je upravo to i bio slučaj, jer Pismo spominje četiri Isusova brata: Jakova, Josipa, Šimuna i Judu (Matej 13,55).

Kad su se Nazarećani čudili otkud Isusu tolika “mudrost i silna djela”, spomenuli su i njegove sestre govoreći: “I sestre njegove, nisu li SVE među nama?” Riječ “sestre” je, naravno, u množini te tako znamo da je Isus imao najmanje dvije, a možda i više sestara – jer taj stih (13,56) govori o svim njegovim sestrama. Kad spomenemo dvije ženske osobe tada obično upotrijebmo riječ obje – a ne sve. Zaključak je da Pismo govori o najmanje tri sestre. Dakle, ako je Isus imao tri sestre i četiri brata – polubraću i polusestre – tada je Marija rodila ukupno osmero djece. Pismo kaže da je Josip: “ne upozna dok ne rodi sina” i “nadjenu mu ime ISUS” (Matej 1,25). Josip je “ne upozna” do Isusovog rođenja, ali nakon što se Isus rodio Marija i Josip počeli su živjeti kao muž i žena te im se rodilo još djece. Tvrdnja da je Josip očuvao Mariju te je ona stoga cijelog života ostala djevicom, potpuno je nebiblijska.

U doba otpadanja od istinske vjere, kako bi što više poistovjetili Mariju s poganskom božicom Majkom, izmislili su da se Marijino tijelo nije raspalo, nego da je u tijelu uznesena na Nebo gdje je sada “Kraljica Neba”. Sve do dvadesetog stoljeća rimokatolička crkva nije službeno proglasila nauk o Marijinom uzašašću. Tek 1951. godine papa Pio XII. zvanično je proglasio da se Marijino tijelo nije raspalo, nego je uzeto u Nebo.

Ovako je sveti Bernard sročio taj stav rimokatoličke crkve:“Treći dan po Marijinoj smrti, kad su se okupili oko njezina groba, apostoli su utvrdili da je prazan. Sveto je tijelo bilo uzneseno u nebeski raj ... Grob nije imao moć nad njom koja je bila bezgrešna ... Ali nije bilo dovoljno da Marija bude samo prihvaćena u Nebo. Ona nije mogla biti obična stanovnica Neba ...Posjedovala je dostojanstvo nedostižno i najvišim arkanđelima. Mariju je okrunio vječni Otac: postavljena je na prijestolje zdesna svome Sinu ... Sada se iz dana u dan, iz sata u sat, moli za nas, postiže milost za nas, čuva nas od opasnosti, štiti nas od kušnje i izlijeva na nas svoje blagoslove.”

Sva ta shvaćanja o Mariji povezana su s vjerovanjem da je ona bila tjelesno uznesena na Nebo. Naravno, Biblija uopće ne spominje Marijino uznesenje. Upravo je suprotno. Sveti Ivan piše: “Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji je sišao s neba – Sin čovječji.” Samo je Isus Krist onaj koji sjedi zdesna Bogu, samo je ON naš Posrednik, samo ON izlijeva blagoslove na nas – a ne njegova majka!

Usko povezana s molitvama Mariji jest krunica, lančić sastavljen od petnaest skupina sitnih kuglica odijeljenih s po jednom debljom kuglicom. Krajevi lančića spojeni su medaljicom s utisnutim Marijinim likom na koju je pričvršćen kratak lančić o kojem visi raspelo. Kuglice na krunici služe za nabrajanje molitava– i to molitava koje se neprekidno ponavljaju.

Premda se uvelike upotrebljava u rimokatoličkoj crkvi, krunica ne potječe iz kršćanstva, nego je već davno prije bila poznata u mnogim zemljama. Katolička enciklopedija navodi: “U skoro svim zemljama susrećemo nešto što predstavlja brojanice molitava ili krunice” te nastavlja nabrajati brojne primjere – uključujući tu i kipove dviju krilatih žena s krunicama u rukama što se mole pred svetim drvetom, a koji potječu iz drevne Ninive. Već stoljećima muslimani za nabrajanje Alahovih imena upotrebljavaju ogrlicu s 33, 66 ili 99 kuglica, a Marko Polo se nemalo iznenadio kad je, u trinaestom stoljeću, video da malabarski kralj nabraja svoje molitve pomoću brojanice od dragog kamenja. Sveti Franjo Ksaverski i njegovi suputnici jednako su se zapanjili vidjevši da su krunice općepoznate i bliske japanskim budistima.

Oko osam stotina godina prije Krista Feničani su prigodom štovanja Aštarte – božice Majke – upotrebljavali nisku kuglica koja je predstavljala krunicu. Krunicu se može vidjeti i na starim feničkim kovanicama. Brahmani se od davnina služe brojanicama s desecima i stotinama kuglica. Štovatelji indijskoga boga Višne daju svojoj djeci brojanice sa 108 kuglica. Sličnom se brojanicom služe I milijuni budista u Indiji i Tibetu. Štovatelji Šive uz pomoć brojanice ponavljaju, ako uspiju, svih 1008

imena tog svog boga.

Glavna i najviše puta ponavaljana molitva krunice je “Zdravo Marijo”, koja glasi: “Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše. Amen.” Katolička enciklopedija priznaje da “postoji slabašan ili nikakav trag molitve ‘Zdravo Marijo’ kao prihvaćenog oblika pobožnosti, prije 1050. godine.” Potpuna krunica uključuje 53 molitve “Zdravo Marijo”, 6 molitava “Oče naš”, 5 “Otajstava”, 5 meditacija o otajstvima, 5 “Slava Ocu” i “Apostolsko vjerovanje”.

Obratite pozornost na to da se molitva “Zdravo Marijo” ponavlja skoro devet puta češće negoli molitva “Oče naš”! – Može li molitva koju su sastavili ljudi, upućena Mariji, biti devet puta važnija i djelotvornija od molitve upućene Bogu, koju nas je naučio sam Isus?

Štovatelji božice Dijane opetovano su ponavljali vjerske fraze kao kad su, primjerice, ono u Efezu “gotovo dva sata urlali: ‘Velika je Dijana efeška!’ ” (Djela apostolska 19,34). Gospodin Isus je ustvrdio da je ponavljanje molitve poganski običaj. “Kad molite”, rekao je On, “ne ponavljajte isprazne riječi kao pogani, koji misle da će zbog mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte njima – ta zna Otac vaš što trebate i prije negoli ga zamolite” (Matej 6,7-13).

U tom odjeljku Pisma Isus jasno govori svojim sljedbenicima neka ne mole jednu molitvu ponavljajući je u nedogled. Važno je zapaziti da im je upravo nakon tog upozorenja, odmah u sljedećem stihu, rekao: “Vi, dakle, molite ovako: Oče naš koji jesi na nebesima ...” te je predao svojim učenicima ono što mi danas nazivamo molitvom “Oče naš”. Isus ih je naučio tu molitvukao nešto posve suprotnopoganskom načinu molitve, pa ipak su rimokatolici naučeni da je mole ponavljajući je. Ali ako je to molitva koju ne treba uzastopce ponavljati, koliko to vise vrijedi za molitvu Mariji – molitvu koju su izmislili ljudi?!

Izgleda da je učenje molitava napamet i njihovo ponavljanje u nedogled uz pomoć krunice nešto kao provjera pamćenja, a ne spontani izraz molitve iz srca.

Ako je Gospodin milošću Svojom dotaknuo vaše srce, bilo bi mi drago čuti od vas. Možete mi poslati e-mail na hrvatskom ili na engleskom jeziku, na lucijat77@gmail.com Puno hvala

Užasna Povijest Hrvatske u 20. Stoljeću

Richard Bennett i Michael De Semlyen

Godine 1929., Mussolini je potpisao Lateranski ugovor uz Papu Pia XI, i time službeno predao Vatikanski Brijeg Papi. Papinski Rim (Vatikan) je tako ponovno postao suverena, građanska država. Pravni sporazum između Mussolinija i Vatikana bio je samo početak. Nakon toga, Vatikan je u dvadesetom stoljeću formirao saveze s Rimokatoličkim diktatorima poput Adolfa Hitlera iz Njemačke, Francisca Franca iz Španjolske, Antonia Salazara  iz Portugala, i Juana Perona iz Argentine. No savez koji se pokazao najbrutalnijim i najkrvožednijim od svih je bio savez između Papinskog Rima i Antona Pavelića iz Hrvatske. Unutar Papinstva dogovoreno je da Anton Pavelić bude šef nove Nezavisne Države Hrvatske koja je bila isklesana iz Jugoslavije tijekom Drugog Svjetskog Rata.

Tijekom četiri godine vladavine Pavelića[1], on i Rimokatolički prelat, nadbiskup Alojzije Stepinac, slijedili su “preobrati se ili umri” politiku među 900.000 Pravoslavnih Srba, Židova i ostalih u Hrvatskoj. 200.000 ih se preobratilo, 700.000 onih koji su izabrali smrt su bili mučeni, spaljeni, pokopani živi, ili su pak upucani nakon što su iskopali vlastite grobove. U ovaj strašan progon kojeg su provele Ustaše, uključeni su mnogi od najgorih zločina protiv čovječnosti u ljudskoj povijesti. Sakaćenja su bila grozovita, mučenja pakosna i divljaštvo prestrašno. Katolička Crkva nije ostavila izvršenje vjerskog rata u svjetovne ruke. Bila je u njemu izravno uključena, otvoreno ignorirajući sve mjere, i više bestidna nego što je to bila nakon dugo vremena. Mahanjem sjekire ili bodeža, povlačenjem okidača i organiziranjem pokolja, sami Rimokatolički svećenici su mučili i ubijali.

Anton Pavelić sa nadbiskupom Stepincem  

Anton Pavelić sa Franjevačkim redovnicima

Mnogi od časnika Ustaša su bili svećenici ili redovnici koji su se zakleli boriti “s bodežom ili pištoljem”, za “trijumf Krista i Hrvatske”. Svećenici su igrali istaknutu ulogu u zatvaranju ili preuzimanju Srpskih Pravoslavnih Crkava, oduzimanju crkvene evidencije i u ispitivanju srpskog Pravoslavnog svećenstva. Oni su također nadzirali koncentracione logore i organizirali mučenja mnogih žrtava.

Francuski pisac Edmond Paris, rođen kao Rimokatolik i koji je zabilježio vrlo temeljit prikaz ovog strašnog pokolja u svojoj knjizi Preobrati se ili Umri, je rekao:

“Teško je svijetu da povjeruje da je cijeli narod mogao biti osuđen na istrebljenje od strane države i vjerske hijerarhije dvadesetog stoljeća, samo zato što se dogodilo da pripada drugoj etničkoj i rasnoj skupini, i to skupini koja je naslijedila kršćanstvo od Bizanta radije nego od Rima.”

Stvaranje potpuno Rimokatoličke, Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog Svjetskog Rata bilo je popraćeno progonima tako divljim, da je im teško naći odgovarajuću paralelu u cijeloj povijesti. Inkvizicija nametnuta srpskim Pravoslavcima od strane hrvatskih Katolika rezultirala je masakrom i smrću 700.000 Srba u samo četiri godine. Dakle, dok je Inkvizicija službeno završila u devetnaestom stoljeću, istovjetni postupci i razmišljanja su očito bila u primjeni u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću. Zapravo, taj isti mentalni sklop je još uvijek službeno zastupljen od strane Papinskog Rima u dvadeset i prvom stoljeću. Rimokatolička Crkva i danas održava zakone koje je koristila za svoj vlastiti autoritet u svrhu mučenja i ubijanja Biblijskih vjernika tijekom više od 600 godina u doba Srednjeg Vijeka. U njezinim današnjim zakonima navodi se njezino pravo na prisilu kršćanskog naroda. Tako Katolički Kanonski Zakonik u kanonu 1311, kaže,

“[Katolička] Crkva ima prirođeno i sopstveno pravo na prisilu prijestupnika članova kršćanske vjere pomoću papinskih sankcija.”

Iako trenutno ne postoje sankcije za mučenje i smrtnu kaznu, isti zapanjujući način razmišljanja je zadržan u sadašnjem Rimokatoličkom zakonu. Činjenica je da Papinska Crkva i dalje tvrdi da ima pravo suda i nametanja kazni, stav kojeg nije promijenila od doba Inkvizicije. U sadašnjem Kanonskom zakoninku ona također određuje,

Kanon 1405 (odjeljak 1) “To je pravo Rimskog Prvosvećenika [Pape] samoga, da sudi u slučajevima navedenim u Kanonu. 1401: 1. one koji drže najvišu građansku dužnost u državi; ...

Kanon 1401 “Po ispravnom i ekskluzivnom pravu Crkva sudi: 1. u predmetima koji se tiču ili su povezani s duhovnim stvarima; 2. u povredama crkvenih zakona i svim onim slučajevima u kojima je u pitanju grijeh, u onome što se odnosi na utvrđivanje krivnje i nametanja crkvenih kazni.”                 

Upozorenje Duha Svetoga istinskim vjernicima se stoga mora zapamtiti, budući da su ove uredbe certificirane u Rimokatoličkom zakonu, “Za slobodu nas Krist oslobodi. Budite dakle postojani i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!”[2]

U prošlim vremenima, kraljevi i prinčevi i narodi su trebali drhtati pred uredbama Rimokatoličke Crkve. Jao onom tko je pružao otpor! Podanici država koje su se protivile Rimu, bili su otpušteni od svojih zakletvi vjernosti; cijele države su bile stavljene pod isključenje iz Crkve. Putem obmane i iskrivljenja Evanđelja, a potom i silom, Papinstvo je održalo svoju domenu. No Katolička Crkva ima samo vanjsko jedinstvo, kao što bilo tko, tko je živio u tom sustavu i studirao njegove uredbe i povijest, zna.

Naša Molitva za Hrvatsku

Mi smo dokumentirali kako su se institucionaliziran Papinski sistem i sile tame urotile protiv Pravoslavnih Srba, Židova i ostalih u Hrvatskoj. Naša je molitva da Gospodin Isus Krist pokaže snagu i moć svojeg Kraljevstva u Hrvatskoj. Psalm 2 nas podsjeća da Mesija vlada i da Njegovo prijestolje nije pomaknuto, niti su se Njegovi planovi promijenili; bez obzira na sva previranja i spletkarenja protiv Njega. Dok neprijatelji Evanđelja spletkare i planiraju kako da skrše okove Boga Oca i Sina i kako da zbace Njihov jaram, Bog Otac je već pobijedio njihove uređaje i kaže im: “Ta Ja kralja svog [Krista] postavih nad Sionom, svojom svetom gorom.”[3] Svi događaji su u Njegovim rukama. Nitko ne može opstati protiv Svemogućeg Spasitelja!

Glas Gospodnji grmi iz završnih poglavlja Biblije i odzvanja u cijelom svijetu, “Izađite iz nje, narode Moj, da ne budete suzajedničari njezinih grijeha te da vas ne zadese njezine pošasti.”[4] Dok Papinski sistem iz Rima nastavlja jačati, njegova konačna osuda je već zapisana, “Pade, pade Babilon veliki, koji je vinom srdžbe i svojega bluda opio sve narode!”[5] Jahvin gnjev kojeg je rezervirao, te Njegova kaznena pravda, i Njegova protivnost prema grijehu, biti će otkrivene cijelom svijetu. Uništenje Papinskog Rima proizaći će iz veličanstva Njegove moći. “Isti će piti od vina Božje srdžbe, nerazrijeđena, natočena u čašu gnjeva njegova.”[6] Izvjesnost konačnog trijumfa trebala bi nas animirati u našim nastojanjima, i istinske vjernike u svojim duhovnim borbama.

Često citirana maksima da “Onima koji ne znaju prošlost, suđeno je da im se ona ponovi” je istinita. Bez znanja o stravičnoj povijesti Hrvatske u 20. stoljeću, može nam se dogoditi da ne uočimo da je pravo Evanđelje pitanje života. Pravi vjernici su naime u realnoj opasnosti od kompromisa s Rimokatoličkom Crkvom. Kao što je apostol Pavao rekao vjernicima, “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.”[7] Pobjeda vjere i hrabrost vjernika nad najtežim kušnjama su više puta zabilježeni u stranicama povijesti. Kao što je i sam Gospodin proglasio “ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, i nakon toga nemaju više što učiniti. Također, kažem vam, tko god Me prizna pred ljudima, toga će se i Sin Čovječji priznat pred anđelima Božjim.”[8]

Pozivamo stoga Hrvate da vjeruju u Gospodina Isusa Krista samoga, a ne u sakramente Katoličke Crkve. Tek kad je prava vjera u Gospodina Isusa Krista prisutna, onda je prisutna i radost neizreciva i puna slave. Bog je jedini Sveti Otac, i Sve-svet. Njegova svetost je faktor koji Ga u potpunosti izdvaja u svim Njegovim bitnim osobinama i atributima. To je razlog zbog kojeg moramo biti u ispravnom odnosu pred jednim i jedinim Sve-svetim Bogom pod uvjetima koje je On sam propisao. Dobra Vijest je međutim ta da se Njegovom milošću možemo obratiti Njemu u vjeri za spasenje koje jedino On daje, uvjerenjem Duha Svetoga, na temelju Kristove smrti i uskrsnuća za svoj narod i po vjeri u Njega samoga, kao što Sveto Pismo kaze: “Ta milošću ste spašeni po vjeri; i to nije po vama; Božji je to dar: ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.”[9]

Ako je Gospodin Svojom milošću dotaknu vaše srce pri čitanju ovog prikaza povijesti Hrvatske, javite nam se na e-mail adresu; lucijat77@gmail.com Hvala.

[1] Ante Pavelić, rođen 14. srpnja, 1889 - umro28. prosinca 1959

[2] Poslanica Galačanima 5:1

[3] Psalmi 2:6

[4] Otkrivenje 18:4

[5] Otkrivenje 14:8

[6] Otkrivenje 14:10

[7] Druga poslanica Timoteju 3:12

[8] Evanđelje po Luki 12:4,8

[9] Poslanica Efežanima 2:8-9

Opovrgnuće Pape Franja i Rimokatoličke Crkve

Dragi prijatelju,

Kada proučite činjenice navedene u ovom članku, biti će vam jasno da je neophodno da se usprotivite Papi Franju i Rimokatoličkoj Crkvi. Bez obzira s koliko lukavštine nam se Rimokatoličanstvo prezentira, prihvatiti Rimsku Crkvu kao pravu kršćansku crkvu je smrtno opasno. U povijesti, postoje mnogi primjeri koji nas na tu činjenicu upozoravaju. Na primjer, u Irskoj u 1172., prihvaćanje Rimske Crkve od strane kršćanskih pastora je diljem zemlje u konačnici značilo, za većinu ljudi, kraj istinske kršćanske vjere na tom otoku. Tako je to bilo da je Katoličanstvo nametnuto kršćanskim pastorima u 1172. od pape Aleksandra III s vojnom potporom Engleskog kralja Henrika II. Pastori i ljudi su prihvatili Rimokatoličku Crkvu radije nego smrt. Koliko drugačije su stvari mogle biti da su pastori i ljudi žrtvovali svoje živote u potpori pravog Evanđelja Kristove spasonosne milosti.

Na sličan način, u 1560-ima su Isusovci (Jezuiti) stigli u Poljsku, i stvorili mrežu škola i fakulteta diljem Poljske, i time uspjeli na vrlo lukav način predstaviti Rimokatoličanstvo kao istinsku crkvu. Tako se dogodilo da su pastori, vođe i opći puk prihvatili Katoličku Crkvu, i sve što je Reformacija postigla je nažalost većim dijelom izgubljeno. Nadalje, od 1600. do 1610. Isusovci su također bili na čelu Protureformacije u Mađarskoj. Oni su bili uspješni u preobraćenju dvije trećine stanovništva natrag na Katolicizam u vrijeme kada je ta zemlja bila u zlatnom dobu Biblijske vjere.

Sada s još jednim lukavim Isusovcem na vodećoj poziciji, Papom Franjem, Rimokatoličanstvo se nameće narodima svijeta. Vrijeme je za vas i sve istinske kršćane da zauzmu stav protiv nametanja ove otpadničke crkve.

Molimo vas da proslijedite ovaj članak, i objavite ga na internetskim stranicama. Molite da se Isus Krist Gospodin pokaže kao Poglavar svoje Crkve. On je taj koji vlada nad Svojom Crkvom po Svojoj pisanoj Riječi istine i Evanđelja milosti.

Vaš u Gospodinovoj istini i milosti,

Richard Bennett

Opovrgnuće Pape Franja i Rimokatoličke Crkve

Richard Bennett

The New York Times je izvijestio o općoj pomani dodvoravanja Papi Franju tijekom njegovogposjeta Sjedinjenim Državama u rujnu 2015.,

“Uz dobrodošlicu truba, fanfara i pripjeva amena, Papa Franjo se predstavio Sjedinjenim Američkim Državama u srijedu sa stimulirajućom porukom o klimatskim promjenama, imigraciji i siromaštvu koja je rangirala od pastoralne do političke. Na dan koji je amalgamirao sjaj drevne crkve s pomanom modernih turneja rock zvijezda, Franjo je po tiho no pouzdano zakoračio u neke od najpolariziranijih tema američkog građanskog života.”[1]

Činilo se kao da nije bilo te uzvišene polemike koja bi bila izvan dosega njegovog uvida i rasuda, niti je bilo ikog smrtnika na takvom niskom statusu koji bi bio izvan dosega njegovog milosrđa. I kao pod orkestracijom nevidljivih ruka, gužve su skandirale poštovanje i oduševljenu hvalu Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve. Za sav vanjski dojam, svijet mu se divi sa dubokim poštovanjem prema nejgovoj moći, politici i pompi. No, vrlo malo pojedinaca doista shvaća istinu o organizaciji koju on vodi. Također vrlo malo je onih koji su si dali truda da analiziraju biblijski ono što je papa Franjo uistinu rekao. Primjer za to je ono što je papa izjavio u katedrali svetog Patrika u New Yorku 24. rujna 2015. godine. Franjo je tom prilikom ponudio molitve za stotine muslimanskih hodočasnika ubijenih tijekom Islamskog Hadždža (hodočašće muslimana u Mekku),

“Želio bih izraziti dva suosjećanja za svoje muslimanske braće i sestre ... Moje osjećaje bliskosti u licu tragedije. Tragedije koje su pretrpjeli u Mekki ... U ovom trenutku dajem jamstvo za moje molitve. Ja se sjedinjujem sa svima vama. Molitva Bogu svemogućem i sve-milostivom.”[2]

Ovakvo suosjećanje i stav je u skladu sa službenim naukom Vatikana. U mjeri u kojoj se Vatikan udaljio od Gospodina Spasitelja Isusa Krista, u toj je mjeri zakoračio u solidarnost s Islamom, i priznaje da obje vjere štuju istog boga.

“‘Plan spasenja uključuje one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu Muslimani; oni tvrde da drže vjeru Abrahamovu, i zajedno s nama štuju jednog, milosrdnog Boga, suca cijelog čovječanstva u posljednjem danu.’”[3]

Izraz ujedinjenja pape Franja s vjerom Islama u “Allaha” je odvratan pred Jednim i Jedinim pravim Bogom, jer On zapovijeda: “Ne klanjaj se drugom bogu: jer Jahve, čije ime je Ljubomoran, je Bog ljubomoran,”[4] i “Ja sam Jahve, to je Moje ime: i Svoju slavu neću dati drugome.”[5] Dakle, sveštenička zloća i doktrinski šokovi su kao ušni nametnici koje čak i Franjina prenemaganja ne mogu odšarmirati.

Zloća Rimokatoličke Crkve Koju Treba Analizirati

Ono što je otkriveno svijetu 2003., dalje vrijedi i danas: “Od Kanade do Australije, Južne Afrike do Hong Konga, od Irske preko cijele Europe, i do rodne Poljske Ivana Pavla II,  slučajevi seksualnog zlostavljanja od strane svećenstva, i njihova posljedična zataškavanja, su se pokazala kaoproblem svjetskih razmjera.”[6] “Ne radi se o jednom pojedincu ili jednoj zemlji; riječ je o instituciji.”[7] “Vremenom se ponovo ta ista pokazala kao “institucija” izdaje, zlostavljanja i laži. Slučajevi nedoličnog seksualnog ponašanja katoličkih svećenika nadalje dolaze na vidjelo kao što je i nedavno izvješteno 5. kolovoza 2015. godine,

“Rok za podnošenje zahtjeva je prošao u ponedjeljak, stečajni slučaj nadbiskupije Twin Cities seli u svojoj sljedećoj fazi. Do roka, više od 600 zahtjeva je podneseno, uključujući i 407 od strane navodnih žrtava svećeničkog seksualnog zlostavljanja.”[8]

15. srpnja 2015. godine, The New York Times je izvijestio,

“Iako su seksualni prijestupi pojedinih svećenika dugo povlačili naslove u Minnesoti i širem svijeta, posljednje ostavke [nadbiskup John C. Nienstedt i pomoćni biskup, Lee A. Piché] dolaze usred pritiska za kažnjenje crkvenih poglavara koji nisu intervenirali.”[9]

Dobro je poznato da je nametanje svećeničkog celibata od strane Rimokatoličkog Kanonskog Zakona osnovni i korijenski uzrok moralne degradacije i razuzdanosti među katoličkim svećenstvom. Ti ljudi su ipak samo ljudi s ljudskim strastima. Prisiliti ih dakle na celibat je prava grozota jer je to u protivnosti s Božjom voljom da se muškarci i žene ujedine u braku i imaju djecu. Stoga je ishod prisilnog celibata predvidljiv: da vodi muškarce u nedolično seksualno ponašanje. Takvi svećenici korumpiraju žene, dječake i djevojčice, djelima bluda i sodomije. Također je poznata činjenica koju Katolici spremno priznaju, da je papa Grgur VII taj koji je prvi nametnuo zakon o zabrani ženidbe svećenicima. Stoga, katolička web-stranica www.uscatholic.org kaže, “ U 1075-oj, papa Grgur VII je izdao dekret koji praktičino zabranjuje oženjenim svećenicima službu, disciplina koja je formalizirana do prvog Lateranskog vijeća u 1123.”[10]

Papa Franjo je reklamiran kao papa koji se razvodi s Rimokatoličkim tradicijama. Ako je on doista zabrinut za mnogobrojno svećenstvo i laike, žrtve tog papinskog dekreta, koji se pakosno nametnuo unjihove živote, onda bi on trebao što brže ukinuti taj odvratan propis. Glasine se šire da bi on baš to i mogao učiniti. No ako bi se nakon 940 godina od nametanja te apsurdne regulacije od strane njegovih prethodnika, dogodilo da ju Franjo ukine, mogli bismo posumnjati da je možda njegov glavni razlog za takav čin financijska težina pravnih troškova, radije nego briga za žrtve zlostavljanja počinjenih od strane Rimokatoličkog svećenstva. Novine kao što je primjerice Guardian izvješćuju,

“Papa Franjo je čestitao američkim biskupima za njihovo rukovođenje krize seksualnog zlostavljanja koja trese Katoličku Crkvu već desetljećima, rekavši da su pokazali ‘hrabrost’ tijekom cijele krize i povratili autoritet i povjerenje koji su se od njih zahtijevali... Između 2004. i 2013. godine, biskupija SAD-a je platila 1,7 milijardi dolara u pravnim naknadama, navodi se u izvješću objavljenom prošle godine u SAD-konferenciji o katoličkim biskupima. U tom istom razdoblju, je također plaćeno 379 milijuna dolara u pravnim pristojbama.”[11]

Katolička Crkva je korporacija, a nijedna korporacija ne može dugo izdržati takve financijske gubitke. Ona mora zadržati svoj autoritet i moć nad milijunima Katolika koji se u nju uzdaju, unatoč pismenih dokaza o njezinim lažima i korupciji. Zbog toga, uistinu bi papa Franjo mogao opozvati zakon koji zabranjuje službu oženjenim svećenicima.

Gore od Zlostavljanja: Rimokatolička Dogma Duhovnog života Dobivenog Putem Sakramenata

U nedjelju, 3. svibnja, 2015., Papa Franjo je u maniri papa koji su mu prethodili, naglasio sudjelovanje u sakramentima kao način kojim se posjeduje duhovni život i zajedništvo s Kristom. On je izjavio,

“Isus je trs, a po njemu...mi smo loze, i kroz ovu prispodobu Isus želi da mi razumijemo važnost trajnog ujedinjenja sa Njime. Pricijepljeni po krštenju u Krista, mi smo od Njega primili besplatno dar novoga života; te smo u mogućnosti da ostanemo u vitalnom zajedništvu s Kristom. Moramo ostati vjerni krštenju, i rasti u prijateljstvu s Gospodinom kroz molitvu, slušajući i pokoravajući se Njegovoj Riječi, čitajući Evanđelje, i sudjelujući u Sakramentima, osobito Euharistije i Pomirenja.”[12]

To je bila neprekinuta tema nauke papinskog Rima, inzistiranje da su fizički rituali učinkovit način primanja milosti. Rimokatolička Crkva tvrdi da su sakramenti nužni za spasenje, te da oni automatski daju posvetnu milost.[13] Tako službeni crkveni nauk kaže:

 “[Rimokatolička] Crkva tvrdi da su za vjernike sakramenti Novoga Saveza nužni za spasenje. ‘Sakramentalna milosti’ je milost Duha Svetoga, darovana od Krista i sopstvena svakom sakramentu.”[14]

Međutim, u Svetom Pismu, pred Sve-svetim Bogom, pojedinac prima spasenje po Božjoj milosti samoj, kroz vjeru samu, a ne iz prakticiranja rituala. Sveto Pismo je na tu temu odlučno. Na primjer, Poslanica po Efežanima 2:8-9 tvrdi: “Ta milošću ste spašeni po vjeri; i to ne po sebi: Božji je to dar: ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” Nadalje, Poslanica po Efežanima 2:7 navodi da je u Svojoj dobroti prema nama, u Kristu Isusu, Bog pokazao bogatstvo Svoje milosti, “da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti Svoje.” Da samo On spašava je cijeli smisao božanske milosti, spasenje nije po sakramentima Rimokatoličkog sustava.

Službene Vijesti Vatikana: Papa Franjo i Grijeh Pobačaja

Vatikanska Novinska agencija je 1. rujna 2015. navela sljedeće,

“Papa Franjo posebno skreće pozornost na žene koje su pribjegle pobačaju i ‘nose ožiljke ove bolne i teške odluke’ i kaže da se Božje oproštenje ne može poreći ženi koja se pokajala. “Iz tog razloga”, piše on, “Ja sam odlučio dopustiti svim svećenicima za jubilejsku godinu slobodu odluke za odriješenje grijeha pobačaja onima koji su ga počinili, i koji skrušena srca traže oprost za njega.”[15]

To je u skladu sa zakonom Rimokatoličke Crkve po kojem Katolici traže oprost ispovijedajući svoje grijehe svećeniku. Njihov zakon se vidi u sljedećem: “Tko želi postići pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe koje još nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti.”[16]

Ovaj sustav ispovijedi u uho svećenika, je ritual koji je nepoznat Svetom Pismu. Unatoč tome, Katolici su dužni priznati sve grijehe, bez obzira na to koliko su teški! Katolička Crkva uči da samo ona ima ovlast i privilegiju za oproštenje grijeha. To je potvrđeno vlastitim riječimaVatikana, “Nema grijeha, ma kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti. ‘Nema nikoga, ma kako bio zao i griješan, koji se, sa sigurnošću, ne treba nadati svome odrješenju, ako mu je kajanje iskreno.’”[17] Bilo bi teško začarati riječi veće arogancije. Papa Franjo kaže: “Ja sam odlučio dopustiti svim svećenicima…slobodu odluke za odriješenje grijeha pobačaja onima koji su ga počinili.” To je bogohuljenje za papu Franja da svojim svećenicima (koji su samo ljudska bića), daje za pravo “slobodu odluke za odriješenje grijeha pobačaja”. Za običnog smrtnika da se uobrazi da može odriješiti grijeha drugih je bogohuljenje, jer to je isključivo Božja povlastica. Gospodin Bog izjavljuje, “A Ja, Ja radi imena svoga opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem.”[18] Bog milostivo uvjerava raskajane grešnike da su njihovi grijesi izbrisani radi imena Njegova. Zamjenica “Ja” je ponovljena da bi se posebno naglasilo da samo On može oprostiti grijehe. Božjom milošću grijesi su oprošteni kad ljudi povjeruju u Gospodina Isusa Krista.

Kad povjerujemo u završeneni rad Gospodina Isusa Krista samoga, Bog nam daruje oboje, oproštenje grijeha, kao što Pismo kaže, “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde”[19] i vječno spasenje. To je Biblijska istina, za razliku od Katoličke dogme ispovijedi u uho svećenika, koja je laž koja obmanjuje dušu! Afere koje su proizašle iz ispovjedaonice, i drugih bliskih susreta unutar Katoličkog sustava, dosegle su takve stravične razmjere da dokazna dokumentacija savladava osobu. Ipak, Papa Franjo ostaje na tijeku tradicionalne Papinske dogme o ispovijedi kao što smo vidjeli u njegovoj uredbi publiciranoj 1. rujna preko Vatikanske Novinske agencije. Naša srca bi trebala tugovati u tjeskobi, i naša želja rasti, za predajom pravog Evanđelja Katolicima, putem kojega bi i oni mogli doći do Gospodina samoga i spoznati koja je to sloboda i radost kad smo Njegovi vlastiti. Kao što je i naš Gospodin sam proglasio “Ako vas dakle Sin oslobodi, doista ćete biti slobodni.”[20]

Gospodinov Test Karaktera

Naš Spasitelj nam je dao pravilan test karaktera, govoreći: “Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve?”[21] Papa Franjo i njegova Rimokatolička Crkva su teološki heretički, sukladno tome, njihova moralna teologija dovodi do teške korupcije. Iako je Vatikan najmanja nezavisna država u svijetu (108 jutara), jedna je od najvećih država u političkim intrigama. Prema riječima Lorda Actona, to je “đavo koji vreba iza raspela.”[22]

Pouka koju učimo iz onoga što smo dokumentirali o papi Franju odnosi se na samu prirodu papinske institucije i njezinog modus-a operandi. “Otajstvo bezakonja” navedeno u Svetom Pismu se ne odnosi na zle živote ateista, prostitutki, pijanica i slično, nego na zlo lažne religije.[23] Isus Krist ima Svoj narod, Svoju Crkvu. Isus Krist je uistinu Svjetlo svijeta; no, u suprotnosti s Njime postoji onaj koji se “prerušuje u anđela svjetla” [Sotona] i ima svoj sustav i svoje lažne učitelje.[24]

Vidjeli smo da papa Franjo, kao i njegova Rimokatolička Crkva, uči da se spasenje postiže kroz fizičke sakramente. Gledati na fizičke stvari kao način postizanja duhovnog života je povijesno prva laž Sotone, “... onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.”[25] Sotona je Evi ponudio voće kao djelotvorno sredstvo po kojem se mogu primiti dobra. Ona je povjerovala u inherentnu korisnost fizičkog objekta da joj otvori oči ka spoznaji dobra i zla. Na isti način, papa Franjo i njegova Crkva prezentiraju sedam fizičkih sakramenata kao inherentno sredstva za dobivanje milosti Duha Svetoga. Pretenzija pape Franje je u tome što on predstavlja fizičke simboličke sakramente kao djelotvorne uzroke svetosti i spasenja. Kao što smo već vidjeli, on je izjavio: “Pricijepljeni po krštenju u Krista, mi smo primili od Njega besplatno dar novoga života.”[26] Papa Franjo kao što smo također već vidjeli, je izjavio: “Ja sam odlučio dopustiti svim svećenicima ...slobodu odluke za odriješenje grijeha pobačaja onima koji su ga počinili”.  Ovo je izjavio upravo zato što vjeruje službenom nauku Rimokatoličke Crkve,  

 “Sve teške grijehe koji još nisu ispovijeđeni, na koje pažljivo ispitivanje savjesti podsjeća, moraju se podvrgnuti sakramentu pokore. Ispovijed ozbiljnih grijeha je jedini redoviti način dobivanja oprosta.”[27]

Kao što znamo, Biblijski gledano, to je grozno bogohuljenje.

Unatoč tome, čast i duboko poštovanje se pridaju papi Franju. Svijet se divi njegovom šarmu, politici i uspjehu. Tako je velika tama i degeneracije svijeta! Rimokatolici žive svoje živote pod jurisdikcijom pape Franja. Dakle, oni su na dugom putu na kojem prolaze kroz ceremonije crkvene mise, euharistije i druge sakramente, kroz dobra djela i zasluge te štovanje Marije i svetaca. Svatko je dužan sudjelovati u sakramentima. Uza sve to, oni će ipak biti poslani na neko vrijeme u oganj mjesta koji je po tradiciji poznat kao “čistilište”. 

Vrijeme je za Prave Kršćane da Zauzmu Odlučan Stav

Vrijeme je da se uozbiljimo. Za one od nas koji stvarno vole Gospodina i istinitost Biblije, vrijeme je da pokažemo gdje stojimo. Svakome od nas je Gospodin zapovjedio ne samo da se borimo za vjeru, nego je također naredio i da se odvojimo od onih koji su se već kompromitirali, i odbijaju da se pokaju za svoju nevjericu u istinitost Božje Riječi. Najveća zapovijed Gospodina Isusa Krista, za predajom Evanđelja, je stavljena na ruke svima koji sebe nazivaju Kršćanima.

Očuvati Njegovo Evanđelje istine, utemeljeno na Njegovoj pisanoj Riječi, jedino je ono što je postavljeno pred svakoga od nas tko uzima na sebe ime Kršćanina! Sam Gospodin nas je upozorio protiv “drugih kristova”. Apostol Petar je upozorio na “lažne učitelje”, a apostol Pavao je upozorio na “vukove” unutar stada. Ta nije samo da su otpadnici postojali u minulim danima, nego ta upozorenja vrijede i za godinu 2015. u svakoj mjeri u kojoj su vrijedila i u vrijeme apostola, Petra i Pavla.

Zaključak

Samo-spasenje putem mise, sakramenata, dobrih djela, nagomilanih zasluga, štovanja Marije i svetaca, je pustoš pred Sve-svetim Bogom. To je tisuće svjetlosnih godina daleko od uvjerenja Duha Svetoga koje dolazi putem Svetog Pisma. Prednost Božje pisane Riječi je da je sve crno na bijelom, i tako ne ostavlja mjesta za bijeg. Nasuprot tome, Crkva pape Franja pokušava kontrolirati religiju, moral, politiku i obrazovanje. Osnovni temelj u Franjinom Rimokatolicizmu nije prijekorna snaga Duha Svetoga kroz pisanu Božju Riječ; umjesto toga, papa Franjo i njegovi biskupi i svećenici su ti koji izdaju deklaracije o moralnim pitanjima i propovijedaju ono u što se mora vjerovati i primijeniti u moralnom životu. U oštroj suprotnosti, konačna riječ u Svetom Pismu je da će On [Duh Sveti] “pokazati svijetu što je grijeh, što pravednost, a što osuda.”[28]

Sveti Duh djeluje snažno i s očitom djelotvornošću. Kad smo dovedeni do stanja gdje iskreno žalimo zbog naših grijeha, gdje uzdišemo pod teretom vlastite korupcije, gdje žudimo za Kristom Isusom, i gdje u suzama molimo Gospodina Boga da nas izbavi iz našeg bespomoćnog stanja, tada znamo da nas je Duh živoga Boga dotaknuo. Namjera Gospodin Boga je bila usredotočena i ostvarena u žrtvi pomirnici Isusa Krista; to je bio ujedno i čin Njegove volje, i najprofitabilniji čin za Njegov narod. Neprocjenjivo dvostruko opunomoćenje ostvareno preko Kristove savršene žrtve proglašeno je Duhom Svetim, “U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.”[29]   

Kristova žrtva je bila pobjedonosna, u tome što je On sam sebe supstituirao na mjesto vjernih grešnika i time zadovoljio Božji Zakon u njihovo ime. Toliko je bila potpuna ova supstitucija da je Njegova žrtva sama isključila svu nužnost za njihovo kažnjavanje. Time što je postao iskupna žrtvena zamjena za svoj narod, Isus Krist je na sebe preuzeo njihovu pravnu odgovornost. U prekrasnim riječima Pisma, “A kad dođe punina vremena, posla Bog Sina svojega, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi one pod Zakonom, kako bismo primili posinjenje”.[30]

Gospodin Bog je obećao da će On biti Otac istinskih vjernika koji će biti njegovi sinovi i kćeri. To je najveća čast moguća čovjeku. Kako je nezahvalno za one kojima je ta privilegija objašnjena, da se degradiraju pokušavajući zamijeniti Isusa Krista i Njegov dar vječnoga života s oblikom lažne pobožnosti koja ne izbavlja. Gospodin Isus Krist je obećao da “Sve ono što mi Otac daje doći će k meni, a onoga koji k meni dođe neću izbaciti van.”[31] Oni koji dolaze na poziv Boga dani su Kristu, jer samo Njegovom prolivenom krvi mogu biti spašeni. Bog svojim Duhom uvjerava o grijehu, pravednosti i sudu one koji priznaju svoj grijeh i svoju potrebu za spasenjem. Umjesto da se papa Franjo obraća ljudima u SAD-u i drugim nacijama svijeta, imalo bi više smisla kad bi se on obratio i pozabavio grijesima Rimokatoličke Crkve.

Ono što smo dokumentirali u ovom članku je sa svrhom i namjerom, koju je apostol Pavao izrazio kada je pisao, “Podsjećam vas, braćo, na Evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kojemu i stojite.  Po njemu se i spasavate, ako se čvrsto držite riječi koju vam navijestih; osim ako uzalud povjerovaste. Jer vam najprije predadoh što i primih: da Krist umrije za naše grijehe - po Pismima, i da bi pokopan, i da treći dan bi uskrišen - po Pismima.”[32]

Samo u Gospodinu Isusu Kristu, tj, Sinu Boga živoga, nalazimo slobodu i život vječni! Vjerujte u Njega i Njega samoga. “I ne sudjelujte u besplodnim djelima tame, nego ih radije razotkrivajte”.[33] Ako vam je Gospodin uistinu dotaknuo srce Svojom suverenom milošću, javite nam se preko e-mail adrese; lucijat77@gmail.com Hvala.

Richard Bennett, “Berean Beacon”

Dopušteno je od autora kopirati ovaj članak, ako je to učinjeno u cijelosti, bez ikakvih promjena.

Dopuštenje je također da objavite ovaj članak u cijelosti na internetskim stranicama.

[1] www.nytimes.com/2015/09/24/us/politics/pope-francis-obama-white-house.html?

[2] http://abcnews.go.com/US/pope-francis-offers-prayers-muslim-pilgrims-died-hajj/story?id=34022523

[3] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf 841

[4] Izlazak 34:14

[5] Izaija 42:8 

[6] B. Whitmore & C. Sennott, Boston Globe Staff, www.boston.com/globe/spotlight/abuse/print3/121402_failings.htm

[7] Ibid, Colm O'Gorman, direktor Jedan u četiri, organizacija sa sjedištem u  Velikoj Britaniji i Irskoj koja pomaže žrtvama seksualnog zlostavljanja

[8] http://www.mprnews.org/story/2015/08/05/archdiocese-bankruptcy8/28/2015

[9] http://www.nytimes.com/2015/06/15/us/archbishop-nienstedt-and-aide-resign-in-minnesota-over-sex-abuse-scandal.html?  8/29/15

[10] www.uscatholic.org/glad-you-asked/2009/08/why-are-priests-celibate

[11] The Guardian izvješće 23. rujna 2015. godine, “Papa Franjo: Biskupi SAD-a Pokazuju ‘Hrabrost’ u Tijeku Krize Skandala Seksualnog Zlostavljanja Katoličke Crkve”

[12] www.missionsandiego.org/pope-francis-bear-the-fruits-of-membership-in-christ-and-the-church-regina-caeli-messsage-may-3-2015/

[13] To je smisao afirmacije Crkve da sakramenti djeluju ex opere operato (doslovno: “Samom činjenicom akcije koja se izvodi”), Katekizam Katoličke Crkve, paragraf 1128

[14] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf 1129

[15] www.news.va/en/news/pope-says-holy-year-indulgences-are-an-experience9/1/2015

[16] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf1493 

[17] Ibid, paragraf982

[18] Izaija 43:25

[19] Prva Poslanica Ivanova 1:9

[20] Evanđelje po Ivanu 8:36

[21] Evanđelje po Mateju 7:16

[22] Acton, Korespondencija, 55; citirana u Himmelfarb, Lord Acton, str. 151

[23] Evanđelje po Mateju 7:15; 24:24-25; Druga Poslanica Solunjanima 2:3-12; Prva Poslanica Timoteju 4:1-2; Djela Apostolska 20:29; Druga Poslanica Petrova 2:1

[24] Otkrivenje 2:9; Druga Poslanica Petrova 2:1

[25] Postanak 3:5

[26] www.missionsandiego.org/pope-francis-bear-the-fruits-of-membership-in-christ-and-the-church-regina-caeli-messsage-may-3-2015/

[27] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf, 1456

[28] Evanđelje po Ivanu 16:8

[29] Poslanica Hebrejima 10:10

[30] Poslanica Galačanima  4:4-5

[31] Evanđelje po Ivanu 6:37

[32] Prva Poslanica Korinčanima15: 1-4

[33] Poslanica Efežanima 5:11

Krštenje, Potvrda (konfirmacija) i Bolesničko pomazanje

Kao svećenik vjerovao sam da udjeljujući sakramente dovodim ljude Kristu. U svim župama u kojima sam služio išao bih od vrata do vrata ohrabrujući ljude da dođu u crkvu, krste djecu i kada im dođe smrtni čas pozovu svećenika. Mislio sam da ću ljude približiti Kristu ako ih nagovorim da prime sakramente. U ovome poglavlju razmatrati ću tri sakramenta: krštenje, potvrda i bolesničko pomazanje. Za mene je krštenje predstavljalo vrata u život vječni i uvod u sve ostale sakramente. Tinejdžerima sam  propovijedao i vjerovao kako će ih sakrament Potvrde učiniti snažnim i dobrim kršćanima. Kada bih dolazio na samrtnu postelju ljudima koji su živjeli grješnim životom utjeha mi je bila to što ću takvu osobu pomazati posvećenim uljem te će se na taj način ipak približiti Kristu. Uvijek sam na pameti imao učenje Katekizma, koje glasi:

«Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. Sakramentalna milost jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu.»[1]

Upravo tako sam i ja vjerovao i naučavao. Vjerovao sam da milost Duha Svetoga proizlazi iz tih sakramenata. Stoga, logično mi je bilo da kada ljudi primaju sakramente primaju milost Duha Svetoga. U mome umu, kao i u srcima i umovima mnogih ljudi; sakramenti, Duh Sveti i Isus Krist dolaze skupa u paketu. No, stvarnost je bila drugačija. Jako me je potreslo to što bi nakon što bi nakon sakramenta Bolesničkog pomazanja ti isti ljudi umirali proklinjući Boga. Kada su tinejdžeri koje sam tako pomno pripremao za Potvrdu završili u drogama, bludu, lopovluku i očajanju. Kada sam uvidio da djeca koju sam krstio kao bebe odrastaju i ni u čemu se ne razlikuju od svojih susjeda hindusa ili budista, zapitao sam se je li ta «Sakramentalna milost» uistinu milost Duha Svetoga. Stoga, dok se u ovom poglavlju budemo bavili razmatranjem ovih sakramenata molim za prosvjetljenje Duha Svetoga da uvidite stvari za koje su meni trebale godine da shvatim. Pismo nam govori kako jedino treba vjerovati u Isusa Krista, i da je zamjenjivati Krista ritualima pogubno za dušu. Kao je moguće da su ti rituali toliko traženi  i atraktivni? Uz Božju pomoć pronaći ćemo odgovore na ova pitanja.

Ponovno rođenje krštenjem

Ideja da se čovjek može nanovo roditi krštenjem je vrlo privlačna. Kada bi to bila istina, kakvi to roditelji ne bi željeli da njihovo dijete bude nanovo rođeno, kao dijete Božje, kroz taj sakrament?  Službeno učenje Rimokatoličke crkve o nanovo rođenju krštenjem glasi:

«Krst vrata sakramenata, stvarni ili barem krst želje, prijeko potreban za spasenje, po kojem se ljudi oslobađaju grijeha, preporađaju za djecu Božju i neizbtisivim biljegom suobličeni Kristu pritjelovljuju Crkvi, valjano se podjeljuje samo pranjem vodom s potrebnim riječima forme»[2]

Kroz dvadeset jednu godinu službe krštavao sam oko trideset beba mjesečno. Uvijek sam uvjeravao majke[3] i kumove da su njihova djeca sada djeca Božja. To svećenik mora izgovoriti, jer je to «pravilna formula» riječi. Pri kraju krštenja djeteta svećenik kaže, «Ovo dijete je nanovo rođeno krštenjem. Ona/on se sada zove dijete Božje, jer ona/on to uistinu jest.»[4] Privlačnost ovoga sakramenta još je veća za odrasle. Ne samo da se obećaje novi život u Bogu već se daje i sigurnost oproštenja svih grijeha. Riječi koje to jamče nalaze se u Katekizmu: «Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe.»[5] 

«Duhovna ogoljivanje»

U župama u kojima sam služio krštenje djece je bilo često, odraslih vrlo rijetko. Kao i većina svećenika najmanje mi se sviđalo krštenje djece. Sjećam se na godišnjim svećeničkim konferencijama neki svećenici «duhovno ogolili». Oni bi otvorili svoja srca i govorili o depresiji koju bi osjećali dok su krštavali djecu. Njihova najveća žalost je bila to što su znali kako neće više vidjeti niti majku niti dijete u crkvi. Jedan svećenik je takvom jednom prilikom rekao kako je naš posao «izleći, spojiti i otpremiti», pod time je mislio krstimo, vjenčavamo i pokapamo. Od ovo troje «izleći» je bilo najteže! Nakon deset ili dvanaest godina služenja u župi svećenik se zapita, nije li krštenje samo plakanje djeteta, malo vode na glavi, potvrda o krštenju u majčinim rukama. Svećenik već sam sebi već zvuči kao pokvarena ploča oglašavajući krštenje djece:

«...Milost spasenja kao čisti dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.»[6]

Zapovijed Isusa Krista je da povjerujemo i krstimo se

Nasuprot izjavama Vatikana stoje riječi uskrslog Krista koje su kristalno jasne. «Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se: tko ne bude vjerovao osudit će se.»[7] Vjera je ključ spasonosne milosti, a nevjera osuđuje. Za spasenje je potrebna vjera, a krštenje je odredba koja slijedi nakon vjere i potvrđuje ju. U prilog tomu govori i ovaj stih, u njemu ne stoji «onaj tko se ne krsti osudit će se», već stoji, «onaj tko ne bude vjerovao». Vjera je prijeko potrebna, jer iako je netko kršten, a ne vjeruje osudit će se. Grješnik je osuđen na propast zbog svoje grješne naravi i osobnog grijeha. Nad njim je Božja pravda ništa ne može umilostiviti Božju pravednost osim spasonosne vjere u Isusa Krista. Božjom milošću, tom vjerom smo, istog trena, opravdani pred Bogom.

            Sakramentalna «moćna obećanja» Vatikana samo varaju ljude i izruguju se Božjoj milosti i pravednosti. Biblija nam kaže da vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.[8] Apostola Pavla je njegov tamničar upitao, u duhovnoj muci, «Što mi je činiti da se spasim?». Pavao i Sila su jasno odgovorili, «vjeruj u Gospodina Isusa Krista pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.»[9] zatvorski čuvar i njegova obitelj su prvo čuli riječ Božju kako bi mogli biti spašeni. «Potom navijestiše (Pavao i Sila) riječ Gospodnju njemu i svim njegovim ukućanima.»[10] Jasno je da je službeno učenje Vatikana o krštenju nezakonita krivotvorina istinske spasonosne vjere. Krštenje je važno zato što ga je Gospodin zapovjedio, tako nas uče Apostoli. Ono je svjedočanstvo spasonosne vjere, ono je javno priznavanje završenog Kristovog čina koje svaka duša osobno mora prihvatiti. Ono što je potrebno za spasenje jest vjera, krštenje je važno ali ne spašava smo po sebi. Riječima samog Isusa Krista, «Zaista, zaista kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.»[11]

Obrazovna i medicinska privlačnost sakramenata         

Žao mi je katolika, jer krštenje je samo mamac za ostale katoličke stvari. Služio sam kao svećenik dvadeset jednu godinu i susreo sam mnoge majke koje su željele krstiti svoju djecu kako bi ona kasnije mogla ući u katolički sustav obrazovanja. Na Trinidadu nisu samo katolici donosili djecu na krštenje, već i hindusi, budisti čak i muslimani. Neki su se pretvarali da su katolici, dok su neki otvoreno rekli kako samo žele potvrdu o krštenju da bi njihova djeca mogla ići u katoličku osnovnu školu, a kasnije i fakultet. Tim načinom krštenjem beba katolička crkva surađuje sa katoličkim obrazovnim sustavom kako bi privukli što više obitelji u katoličke organizacije. Strategija Rima nije samo udijeliti sakramente, već sredstvo privlačenja ljudi u katolički obrazovni sistem i katoličke bolnice.

Kada je Rim primijetio da protestantizam polako nadmašuje katolicizam u Sjedinjenim državama njihov plan je bio namamiti ljude obrazovanjem, medicinom i sakramentima. Godine 1810. rimokatolički biskup Brute je napisao:

            «Preobraćenje protestanata. Preobraćenje treba provoditi:

1.     izravnim poučavanjem, 2. poučavanjem među katolicima, 3. miješanim brakovima, 4.  tijekom privremenog boravka u bolnicama ili drugdje na samrti…»[12]

«… od Američke revolucije primijetio sam veliki broj protestantskih obraćenika u Sjedinjenim državama. Od 1810. kada sam stigao…naše su škole, bilo za dječake ili djevojčice, primile veliki broj protestantskih učenika. Pohađaju sve duhovne vježbe koje škola propisuje i kontinuirano čuju istu stvar. Pred tim novim spoznajama njihove predrasude se povlače. Mnogi od njih žele pristanak svojih roditelja kako bi postali katolici.»[13]

nažalost, ovakvi planovi su bili vrlo uspješni u povećanju brojčanog stanja i moći Rima. No, takvi ne biblijski planovi su u potpunoj suprotnosti uspostavljanja kraljevstva Božjeg kako nas uči Pismo. Isusu Krist je rekao, «Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu.»[14]  Njegovo kraljevstvo nije politička institucija kojim upravlja politika. Ono je duhovni režim kojim upravlja istina. Sredstva kojime Bog povećava svoje kraljevstvo jest Evanđelje.

Privlačnost potvrde

Sakrament potvrde poput magneta privlači mlade i time učvršćuje katolički sistem koji se temelji na djeci. Svećenik John O'Brien objašnjava što je to Potvrda i kako se udjeljuje:

«Potvrdu vrši biskup, a sastoji se od polaganja ruku i pomazanja krizmom, mješavina maslinova ulja i balzama koje je posvetio biskup na Veliki četvrtak. Biskup pomazuje uljem čelo primatelja sakramenta i izgovara riječi: «Označujem te znakom križa i potvrđujem te krizmom spasenja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.»

Polaganje ruku simbolizira silazak Duha Svetoga. u drevna vremena ulje su koristili atletičari i hrvači za masažu ruku i nogu i mišića kako bi bili gipkiji. Balzam štiti mrtvo tijelo od propadanja. Stoga, pomazanje krizmom označava da je osoba primila snagu da se bori kao hrabri Kristov vojnik i milost kako bi sačuvala svoju vječnu dušu od propadanja. Nakon pomazanja biskup lagano puhne na obraz krizmanika da ga podsjeti kako mora biti spreman na progonstva pa čak i smrt radi vjere u Krista.»[15]

O učincima potvrde Rim kaže slijedeće:

«Potvrda usavršuje krsnu milost: ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s (Katoličkom)Crkvom…»[16]

             «Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu…»[17]

Tijekom Velikog tjedna biskup mora napraviti ulje, krizmu koje će se koristit pri sakramentu Potvrde. Po pravilima «biskup izlijeva balzam u  ulje i miješa ga u tišini…Nakon što izgovori poziv: Pomolimo se da Bog Otac svemogući blagoslovi ovo ulje kako bi oni koji budu pomazani njime bili transformirani iznutra i zadobili vječno spasenje.»[18]  Zatim posvećuje ulje slijedećim riječima, «Stoga, Oče molimo te da blagosloviš ovo ulje koje si stvorio. Ispuni ga silom Duha Svetoga.»[19] Iako, Pismo nam kaže da Bog traži one koji će mu se klanjati «u Duhu i istini».[20] U svijetlu Pisma jasno nam je kako je katolička tradicija traženja da Duh Sveti svojom silom ispuni neku fizičku supstancu besmislena. Gospodin Isusu Krist je prije dvije tisuće godina postavio principe koji su sasvim suprotni katoličkoj tradiciji, «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam rekao jesu duh i život.»[21]

Naknadna istraga

Tijekom godina vodio sam dnevnik i u njega sam dosta zapisivao o Potvrdi. U svome sedmogodišnjem radu na sjeveru Trinidada započeo sam praksu dvogodišnjeg pripremanja za sakrament Potvrde. Pri kraju te sedmogodišnje službe također sam organizirao naknadne sastanke sa mladim krizmanicima i njihovim roditeljima, kako bih mogao pratiti koliko je sakrament Potvrde učinkovit. Roditelji bi sa djecom došli u crkvu. Zatražio bih od tih mladih ljudi da mi kažu svoja svjedočanstva, je li im se život promijenio nakon Potvrde. Prvo me je iznenadio slab odaziv krizmanika, a zatim koliko su roditelji bili nezainteresirani za te sastanke. Ohrabrilo me je to što je nekoliko ljudi reklo neke stvari kojima sam bio zadovoljan, no duboko u sebi sam počeo shvaćati kako kroz sve te godine službe u Pointe-a-Pierreu, Gasparillou, Claxton Bayu i Marabellai Potvrda nije donijela tim ljudima ništa osim bliže povezanosti uz Crkvu.

U tih posljednjih sedam godina rada u župi Sangre Grande, mlade sam za sakrament Potvrde pripremao i po dvije godine, o čemu mogu posvjedočiti župljani.

Kao dio pripreme za Potvrdu svaka mlada osoba je trebala kupiti Katoličku Jeruzalemsku Bibliju. Glavni dio pouka sam obavljao sam, a volonteri učitelji su poučavali male grupe. Svaka mala grupa je dobila ime po jednoj biblijskoj knjizi. Rekli smo tim mladićima i djevojkama neka proučavaju Bibliju, a naročitu pažnju neka posvete knjizi Novoga zavjeta po kojoj je nazvana njihova grupa. Otrovni dodatak koji sam im osobno dodavao bila je katolička knjiga, Poruka spasenja (The Message of Salvation). Ta knjiga nije donosila biblijsku poruku spasenja, već katoličko učenje. Primjerice, trinaesta lekcija započinje učenjem o sakramentima, naslovljeno «Krist vam dolazi kroz sakramente keatoličke crkve»(Christ Comes to You in the Sacraments of the Catholic Church).[22] Šesnaesta lekcija nosi naslov «Kroz sakramentu Potvrde Krist šalje Duha Svetoga» (Christ Sends the Holy Spirit in the Sacraments of Confiramtion), u kojem stoji,

«Duh Sveti vama dolazi kroz sakrament Potvrde kako bi vas osnažio u kršćanskoj vjeri i životu. Kroz Potvrdu Duh Sveti učvršćuje, osnažuje, upotpunjuje, usavršuje i ujedinjuje sve što je učinio pri Krštenju. Krštenje je rađanje u život sa Bogom i pripadnost Kristovoj obitelji. Potvrda kršćanskom životu donosi zrelost. Potvrda je sakrament kršćanske zrelosti.»[23]

Mladima u svojoj župi sam propovijedao ovakvu iracionalnu mješavinu Pisma i katoličke doktrine. Biblijska poruka koju sam i naviještao je većim djelom istisnulo učenje knjige Poruka spasenja i poganski rituali koje sam vršio kao svećenik pri sakramentima. Kao primjer tomu navest ću vam što knjiga kaže o sakramentu Potvrde:

Sveta potvrda je razlog za slavlje svakoj župnoj crkvi. Crkva je prekrasno uređene,  prisutno je i svećenstvo iz okolnih župa koji su došli odati čast biskupu i sakramentu. Ozbiljnost ove prigode kršćane osvješćuje da shvate novo stanje na koje se uzdižu i obvezu širenja vjere koje dolazi sa sakramentom Potvrde.» (str. 103.)

Vrlo je precizna i proračunata namjera Vatikana da kroz svu tu dramu i pompu oko takozvanog sakramenta Potvrde se širi, ne biblijska vjera, već vjera Katoličke crkve. Molim Boga da će mnogi mladi ljudi, koje sam osobno uveo sakramentom Potvrde dublje u katolicizam,  «slušati glas Sina Božjega» jer «koji ga budu poslušali živjet će».[24]

Naime, Gospodin nam kaže, «Zaista, zaista kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud već je prešao iz smrti u život.»[25]

«Zapečaćeni obećanim Duhom Svetim»  

Kroz sakrament Potvrde namjera Rima je ljude, kako i službeno izjavljuju, «još savršenije vezati uz Crkvu».[26] Do neke mjere Rim to i postiže varajući milijune ljudi. Koristiti materijalni ritual sakramenta, kao što je Potvrda, koji upotpunjuje krštenje, koje osobi daje pečat Duha Svetoga je prijevarna tradicija u suprotnosti s Pismom. Osoba može biti pritjelovljena Kristu, zapečaćena Duhom jedino kroz slušanje, razumijevanje i odgovaranje na Evanđelje, tada soba postaje istinski kršćanin. Kada osoba jednom povjeruje Bogu zapečaćena je Duhom Svetim, o čemu nam govori i Pismo: «U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim.»[27] To je vrlo jednostavan istina, kao što nam i samo Pismo kaže, «Ako tko nema Kristova Duha nije Kristov».[28]

Bolesnička pomast

Učenje o bolesničkoj pomasti Rimokatolička crkva donosi u svom Katekizmu, gdje kaže:

            «Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:

-       bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve;

-       prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolest  starost;

-       prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;

-       dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju;

-       pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.».[29]

«Sjedinjenje s mukom Kristovom. Po milosti ovog sakramenta bolesnik prima snagu i dar da se tješnje sjedini s Kristovom mukom: bolesnik na neki način biva posvećen da donosi plodove po suobličenju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje, posljedica istočnog grijeha. Prima novi smisao: postaje udioništvo u Kristovu spasiteljskom djelu.»[30]

Najtužnija sjećanja u mojoj svećeničkoj službi su povezana sa bolesničkom pomasti, kada sam morao biti kraj umirućih.  U svoj dnevnik bih zapisivao sve takve slučajeve kroz četrnaest godina svećeničke službe, bilo ih je oko dvjestotinjak. Ono što sam uvijek govorio tim ljudima jest da svoje patnje ponude Bogu zajedno sa patnjama Isusa Krista, time sudjelujući u Njegovu otkupljenju vlastite duše i duša drugih. Govorio bih im: «Pridružite svoju patnju Njegovim patnjama, vaša agonija je Njegova agonija. On nam je dao savršen primjer polaganja vlastita života za druge. Sada ti polažeš svoj život skupa sa njegovim, tvoja krv sa Njegovom krvi za spasenje tvoje duše i duša drugih.»

Tako sam govorio u to vrijeme. Tijekom tih godina to je bila i moja namjera, odano ponuditi vlastite patnje za spasenje duša. Jako dobro se sjećam riječi nadbiskupa Finbara Ryana koje je nam je uputio dok smo još bili mladi pripravnici. Vrlo slikovito i dramatično nam je rekao neka zamislimo Isusa koji nam pruža kalež pun Njegove krvi. Zatim je rekao, «U taj kalež dodavajte, kap po kap, vlastitu krv kroz vlastite patnje, pokazujući da je vaš život žrtvovan sa Njegovim kako bi svijet bio spašen.» To su me poučili nadbiskup Ryan i Katolička crkva, to sam i prenosio umirućima, na pragu vječnosti.

Tijekom svog karizmatskog katoličkog razdoblja tom sam učenju dodao jednu novu dimenziju, ono što sam učio od Pentekostalaca. U svoj dnevnik sam zapisivao slučajeve gdje ne bih jednostavno rekao osobi da svoje patnje ponudi Bogu, već bih još rekao, «moli neka ti Bog da vjeru da će rak biti izliječen, imaj vjere tako da te Gospodin može iscijeliti». Na taj način sam ljudima nabijao krivnju. Vjerovanju da je bolesničko pomazanje sudjelovanje u Kristovim patnjama dodao sam i osnovnu pentekostalnu pretpostavku, da ako imamo vjere sve bolesti mogu biti iscijeljene. Danas, zahvaljujem Bogu što su svi moji grijesi oprani krvlju dragocjenog Janjeta, da mi je oprošteno što sam ljudima na samrti govorio, u svoj svojoj iskrenosti, tu poruku prokletstva. Molim Boga da kao što je meni oprostio upotrijebi moju prošlost, i laži koje sam govorio umirućim ljudima, i oslobodi ih okova rimske tradicije.

Molitva i pomazanje u Jakovljevoj poslanici

Gospodin Isus Krist svom je narodu dao dvije odredbe. Njihova najveća važnost jest ta da dolaze od Njega i svjedoče za Njega. Molitva i pomazanje koje nalazimo u Jakovljevoj poslanici 5:14-16 , nam govori o «molitvi sa vjerom». Šesnaesti redak daje sažetak cijelog poglavlja, «mnogo može molitva pravednika ako je žarka.». Rim je ovu preporučenu molitvu utkao u svoje sakramente koje izvodi svećenik. Time ova molitva na kraju zavarava stare, bolesne, one koji pate i umiru. Ta opaka poruka govori ljudima da mogu svoju patnju ujediniti sa Kristovom, što nalazimo u 1521. paragrafu Katekizma. Ta poruka o «udioništvu u Kristovu djelu» je prokleta laž koja se govori bolesnima i umirućima, umjesto da im se kaže kako je Kristovo djelo otkupljenja samo Njegovo i u njemu nitko ne može sudjelovati.

Doktrina o «udioništvu u Kristovu djelu otkupljenja» je krajnje izopačena, jer čovjeku daje nadu u vlastite patnje koje on može dodati Kristovu djelu. Takvo shvaćanje je laž, jer poriče Božje istine koje nalazimo u Pismu. Djelo otkupljenja pripada samo Isusu «pošto je ostvario očišćenje grijeha»[31], «da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona»[32],  «to ne dolazi od vas to je dar Božji! To ne dolazi od dijela, da se tko ne bi hvalisao»[33] «tada nas – ne zbog pravednih dijela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja…»[34] Učiti umiruće ljude onu groznu Sotonsku laž je uistinu prava gadost.

Tragično prokletstvo za umiruće

Rim tvrdi kako sakrament bolesničkog pomazanja uključuje i «oproštenje grijeha». U izvođenju rituala svećenik govori, «Neka te Gospodin koji oslobađa od grijeha spasi i uskrsne.»[35] Oproštenje grijeha dobivaju, po Božjoj milosti, oni koji vjeruju u Krista i koji svoje grijehe ispovijedaju izravno Bogu. Oproštenje grijeha nije vezano ni uz kakav ritual. Isus Krist je život i jedino Njemu pripada moć uskrsavanja bolesnih i umirućih. Jedino On mora biti predmet naše vjere. Umjesto da se pouzdaju u svećenika i njegovo pomazanje ja se molim da kada mu dođe smrtni čas svaki katolik znati što im je činiti, «Uprimo pogled u začetnika vjere i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te 'otada sjedi s desnu' Božjeg prijestolja.»[36] Od Edenskog vrta Sotona je uživao izvrtati Božje riječi. Molitva za bolesne je uistinu praksa koju treba pohvaliti i prakticirati. No, Rim je uzeo preporuku iz Jakovljeve poslanice, petog poglavlja i pretvorio je u dramatično prokletstvo za umiruće i bolesne.

Ta varka nije samo na onima koji su svjesni što se događa, već je preporučljivo da svećenik obavi ritual i nad onima koji nisu svjesni, pa čak možda i mrtvi. Rimska crkva o tome ritualu izjavljuje:

«Sakrament pomazanja se obavlja nad bolesnicima koji, iako su izgubili svijest ili razum, koji bi kao kršćani tražili taj sakrament da su u mogućnosti koristiti se  razumom.

«Kada je svećenik pozvan doći već umrloj osobi neće izvršiti sakrament bolesničkog pomazanja…No, ako svećenik sumnja da je osoba preminula potrebno je izvršiti sakrament, koristeći ritual pod brojem 269.»[37]

Onima koji prebivaju pod okrutnosti ovog takozvanog sakramenta je potrebno Kristovo milosrđe. Neka bi istinsko Evanđelje koje je sila Božja za spasenje našlo put u milosrđu Kristovom do starih, bolesnih i umirućih katolika, jer jedino tako mogu naći vječni život koji obećava Pismo. «A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega nema života.»[38]

Evanđelje a ne trgovanje dušama

Roba kojom Rim i njegovi sakramentalni sustav trguju je ozbiljna stvar kao što je «naš Bog je oganj koji proždire».[39] Glavni Kristov neprijatelj nije materijalizam i požuda, već duhovna oholost i otpad od vjere onih koji se pretvaraj uda stoje umjesto Njega. Vjera počinje i završava sa Kristom, a ne sa ritualima neke crkve. Kada osoba povjeruje u «Jedinorođenca od Oca – puna milosti i istine»[40], i spozna da «svi mi primismo od njegove punine, milost za milost.»[41]

            Učenje Katoličke crkve da su sakramenti potrebni za spasenje je nepotrebno i uvredljivo za našeg Gospodina i Životvorca. Roba kojom se trguje pri Krštenju, Potvrdi i Bolesničkom pomazanju jesu ljudske duše.[42] Muškarci, žene i djeca vjeruju da spasenje počinje krštenjem, a zapečaćuje se Potvrdom. Ljudske duše čeznu za «svetim uljima» na samim vratima smrti. Jednostavan čin vjere u Gospodina slave zamijenjen je prijevarnim ritualima. Sotonin plan je uvijek bio zamijeniti Krista i njegovo Evanđelje ritualima, «Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni!»[43]  Tražiti od materijalnih znakova da vam daju «sakramentalnu milost» nazivajući je «milost Duha Svetoga» je doslovno svetogrđe protiv Svetoga Boga. to ne samo da omalovažava osobu i djelo Duha Svetoga, također i pretpostavlja da svećenik ustaljenom automatikom razdjeljuje Njegovu moć. To trgovanje ljudskim dušama je krajnje ozbiljno, stoga je potrebno ponoviti zapovjed Gospodnju, «Zato iziđite između njih i odvojite se – veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin, Svemogući!»[44]

            Bog je obećao istinskim vjernicima da će im biti Otac, a oni će biti Njegovi sinovi i kćeri. To je najveća moguća čast za čovjeka. Kako li je samo nezahvalno od onih kojima je ta privilegija objašnjena, degradirati se pokušajima zamijeniti Isusa Krista i vječni život sa nekim oblikom pobožnosti koji ničemu ne služi. Isus Krist je obećao, «Svaki koga mi dade Otac doći će k meni. A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.»[45]

[1] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1129

[2] Zakon kanonskog prava, Glas koncila, 1996.  Kanon 849.

[3] Očevi uglavnom nisu bili prisutni, jer su ta djeca uglavnom bila vanbračna.

[4] The Rites of the Catholic Church (Rituali Katoličke crkve) Revidirano po Drugom Vatikanskom ekumenskom koncilu, Study editions, 2 Vol. (Collegeville, MN: Pueblo Publishing Company, Inc., 1990) Vol. I str. 405 Hereafter The Rites.

[5] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1263.

[6] Katekizam katoličke crkve, Paragraf1250.

[7] Marko 16:16.

[8] Rimljanima 10:17.

[9] Djela apostolska 16:30-31.

[10] Djela apostolska 16:32.

[11] Ivan 5:24.

[12] «Bishop Brute's Report to Rome in 1836» (Izvještaj biskupa Brute Rimu 1836.) in Documentary Reports on Early American Catholicism selected and introduced by Philip Gleason, a volume in the Arno Press Collection The American Catholic Tradition, Jay P. Dolan, Advisory Editor (New York: Arno Press, 1978) str. 229.

[13] Ibid., str.229,230.

[14] Ivan 18:36.

[15] John A. O'Brian, The Faith of Millions: The Credentials of the Catholic Religion (Vjera milijuna:vjerodajnice katoličke religije)  (Huntington, IN: Our Sunday Visitor, Inc., 1963,1974) str. 161.

[16] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1316.

[17] Katekizam katoličke crkve, Paragraf1285.

[18] The Rites (Rituali), Vol. I, str. 710.

[19] The Rites (Rituali) «Consecratory Prayer» (Molitva posvećenja), Vol. I str. 711.

[20] Ivan 4:23.

[21] Ivan 6:63.

[22] Martin Farell, The Message of Salvation Revised Edition 19787 (Des Plaines, IL: Fare, Inc., 1968, 1978) str. 85.

[23] Ibid., str. 102.

[24] Ivan 5:25.

[25] Ivan 5:24.

[26] Katekizam katoličke crkve, Paragraf 1285.

[27] Efežani 1:13.

[28] Rimljanima 8:9.

[29] Katekizam katoličke crkve, Paragraph 1532.

[30] Katekizam katoličke crkve, Paragraph 1521. Kosa slova se nalaze u originalu.

[31] Hebejima 1:3.

[32] Rimljanima 3:28.

[33] Efežanima 2:8-9.

[34] Titu 3:5.

[35] The Rites (Rituali), Vol. I, str. 774.

[36] Hebrejima 12:2.

[37] The Rites (Rituali), Vol. I, str. 781, #14&15.

[38] I Ivanova 5:11-12.

[39] Hebrejima 12:29.

[40] Ivan 1:14.

[41] Ivan 1:16.

[42] Otkrivenje 18:12-13.

[43] II Timoteju 3:5.

[44] II Korinćanima 6:17-18.

[45] Ivan 6:37.

Papa Posjeduje Ključeve Apostola Petra

Za većinu katolika papinski autoritet, koji proizlazi od Petra, glavni je temelj vjere. Za ostale, to je posljednje čemu se utječu kada sve drugo propadne. Što se tiče moga života, bila je to pretpostavka koju nisam preispitivao, sve do posljednjih godina moje svećeničke službe. Ozbiljnije sam se počeo baviti proučavanjem te teme kada je Papa Ivan Pavao II posjetio Trinidad 1985. godine. Sjećam se te glasne i raskošne ceremonije koja se odvijala na stadionu. Još uvijek se živo sjećam obožavanja okupljenog naroda Papi. Svi su ustali i u ritmu bubnjeva uglas vikali «Ivane Pavle volimo te». Papa se zahvalno naklonio njihovom poniznom laskanju.

            Već tada sam u sebi preispitivao, drži li on zaista ključeve apostola Petra. Taj dan je za mene bio vrlo bolan, kada su na kraju programa svi svećenici dobili priliku slikati se sa Papom, ja sam samo tiho otišao. Dok sam se vozio kući okupan tropskim pljuskom činilo mi se kao da je i moje misli prekrio crni oblak. Kako taj čovjek može tvrditi da ima Petrovu silu i autoritet, kada se njegova poruka i ponašanje uvelike razlikuju od Petrove? Sjetio sam se Petrova susreta sa Kornelijem, «Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: Ustani! I ja sam samo čovjek!»[1]

Od te večeri sam znao da moram revno početi proučavati tekst iz Matejeva evanđelja, uklesan u kamen bazilike Svetog Petra na latinskom, «Tu est Petrus». Želio bih podijeliti razvoj svojih razmišljanja od tada i sve do sada kada sam nastavio proučavati riječ Božju.

            Papinsko prvenstvo, Petrov nasljednik, povijesni je ostatak iz lažnog Dekreta Konstantina i Izidora, o čemu smo govorili u IV poglavlju. No ipak, Papinstvo je bedem i temelj rimske Crkve, ponos i dika odanih katolika, jer im to omogućuje direktnu vezu sa Isusom. Svijet je u zadnje vrijeme, kako se čini, rasplamsao svoju ljubav spram Papinstva. Papinstvo tvrdi, protivno Pismu, povijesti i razumu, da je njihova Crkva utemeljena na samom apostolu Petru tvrdeći kako je upravo on bio prvi Rimski biskup koji je svoj autoritet predao svim slijedećim biskupima i Papama, to je ključni element Rimokatoličke crkve. Rimska Crkva i službeno izjavljuje,

«Gospodin je samo Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje Crkve…Ta pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod Papinim prvenstvom.»[2]

Ova izjava, štoviše čitava struktura Rimokatoličke crkve temelji se na tri pretpostavke:

1. tekst u Evanđelju po Mateju 16:16-20 znači da je Petar temelj Crkve; da je Crkva sagrađena na njemu.
2. Petar je otišao u Rim i postao prvi Rimski biskup.
3. Biskupi su Petrovi nasljednici pod Papinim prvenstvom.

Važno je spomenuti da je popis Papa koje je sastavio Rim izmišljen. Crkvu u Rimu je u njezinim skromnim početcima vodilo više starješina a ne jedan biskup. Kasnije u povijesti bilo je puno pitanja i intriga oko raznih ljudi koji su tvrdili da su Petrovi nasljednici, o njima ću nešto reći na kraju ovoga poglavlja. No, glavni cilj ovoga poglavlja nije pregled papinstva već analiza gore navedenih tvrdnji, koje rimska crkva uzima za gotovo.

I Pretpostavka: Gospodin je Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje crkve tj. Temeljem svoje crkve.

«Ti si Krist. Sin boga živoga! Odgovori mu Šimun Petar. Na to će mu Isus:'Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, biti će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.' Tada naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija.» (Matej 16:16-20)

Štogod da su Isusovi suvremenici smatrali da on jest ovaj tekst nam pokazuje da su njegovi učenici dobro znali tko on je, kao što je i Petar bez oklijevanja rekao. Tu Petrovi spoznaju kako je Isus Mesija (Pomazanik) i «Sin Boga živoga» (su-vječan sa Ocem, dakle Bog) pripisuje Božjem otkrivenju. Upravo za to otkrivenje Gospodin govori da će biti kamen temeljac na kojem će On sagraditi svoju Crkvu, i to je istina. Naime posljednje riječi koje Gospodin upućuje učenicima jest zapovijed, «naredi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija.»  Držati se uvjerenja da je Petar stijena nije ništa drugo doli izvrtanje jasnih Božjih riječi. Zaključak da je crkva sagrađena na čovjeku, a ne na Božjem otkrivenju kako je Isus Mesija, Sin Boga živoga, je vrijeđanje Kristove doktrine i korumpiranje Božje riječi.

Potvrdu značenja ovoga stiha Duh Sveti nam je dao u grčkome jeziku, jeziku na kojem je Novi zavjet napisan. Grčka riječ za Petra jest petros, to je imenica muškoga roda koja označava komad stijene veći od kamena. Nasuprot tome imamo grčku riječ za stijenu petra, to je imenica ženskoga roda koja znači kamena podloga, vrlo velika, čvrsta nepromjenjiva, nepokretna. Dakle, crkva je utemeljena na velikoj kamenoj podlozi, a ne na komadiću granita. Ta kamena podloga, temelj, jest Bogom dano otkrivenje. S tim otkrivenjem se podudara jasno poslanje dano Petru, koje čitamo u 19. retku.

«Tebi ću dati» dakle Petru osobno su dani «ključeve kraljevstva nebeskog». To proročanstvo se ispunilo kada je upravo Petar bio instrument koji je to otkrivenje otvorio Židovima, «da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa» (Djela apostolska 2:36), i poganima, (Djela 10:34-44). Moć tih ključeva je vezana uz to otkrivenje o osobi Isusa Krista koje je prvo najavio Židovima, a potom i poganima. Sam apostol Petar je ispunio prvotnu namjenu. Nasljeđivanje ovog proročkog poslanja nije moguće, jer može biti samo jedno prvo otvaranje kraljevstva za Židove i pogane. Drugi dio 19. stiha tiče se odgovornosti svezivanja i razrješivanja. To je pitanje crkvene discipline, koje su dobili i drugi apostoli o tome čitamo u Mateju 18:18. Središnja tema Mateja 16:16-20 jest Isusovo božanstvo, «Sin Boga živoga» i njegove uloge Mesije, Krista, to je stijena na kojoj je izgrađena Njegova Crkva.

            Katolički apologetičari kažu da je Matejevo evanđelje pisano na Aramejskom jeziku. Tvrde da se u originalnom tekstu Mateja 16:18 riječ Ke'pha koristi za ime dano Šimunu sinu Joninu i ta riječ stijena na kojoj Krist obećava sagraditi svoju crkvu. Ove tvrdnje imaju nekoliko propusta, a to su, da je Novi Zavjet nadahnut i pisan Grčkim jezikom  i ne postoji tekst na Aramejskom koji bi podržavao takvo tumačenje. Postoje prijevodi Novoga Zavjeta sa grčkog originala na Aramejski i Sirijski jezik, ali to ne može točno predstavljati navodni originalni Aramejski tekst. Aramejski tekst je samo nenadahnuti prijevod originalnog Grčkog teksta.[3]

            Zanemarimo li izmišljanje nepostojećeg originalnog Aramejskog teksta, Rimska crkva je u obranu svoga argumenta uzela u obzir sličnost riječi Petar i «stijena». Kao rezultata toga, Rim je vješto zamijenio jednu riječ drugom i time dobio stih koji glasi, «Ti si Petar i na tebi ću Petre sagraditi svoju crkvu.» No, Gospodin je rekao «na toj stijeni», a ne «na tebi». «Na toj stijeni» označava istinu koju je Petar izrekao «ti si Krist Sin Boga živoga». Ta istina je od temeljene i životne važnosti za crkvu stoga je uistinu možemo smatrati 'stijenom'.

Tvrdnje kako je Papa Kristova zamjena protivne su zdravom razumu

Mesija Isus posjeduje potpunu, vrhovnu i opću moć. To je isključivo Njegovo pravo i tvrdnje kako netko drugi ima tu moć su smiješne i vrijedne prijezira. No ipak, Rimska crkva se ne libi tvrditi kako upravo tu vlast ima Papa, što i službeno tvrdi ovim riječima,

«Rimski prvosvećenik po svojoj Službi kako namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti.»[4]

Jedino Isus Krist Sin Božji može zahtijevati potpunu ljudsku podložnost u pitanju vjere i vjerske prakse. Rimska crkva je svome prvosvećeniku pripisala zvanje koje pripada jedino Kristu. «Potpuna, vrhovna i opća vlast» jedino pripadaju «Sinu Boga živoga».

Otac je dao da u Isusu Kristu Spasitelju prebiva sva punina, «punina Onoga koji ispunja sve u svima.»[5] On je taj koji izobilno daje svojem narodu, «milost za milost».[6] Žudnja za moći Rimske crkve nije zadovoljena uzurpiranjem vrhovne i opće vlasti nad čitavom crkvom, već izjavljuje kako joj je dodijeljena punina milosti i vjere, «…punina milosti i istine povjerene Katoličkoj crkvi.»[7] Tako se Rimska crkva stavila na mjesto Krista tvrdeći da, «nema grijeha, a kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti.»[8] Koliko god nam se ova izjava činila besramna i pretenciozna Rimska crkva ide još dalje izjavljujući, «Rimski velikosvećenik ima pravo suditi…onima koji su na najvišem civilnom položaju u državi.»[9] Ovime se rimski velikosvećenik predstavlja kao vrhovni sudac kojem svi moraju odgovarati i jedini koji može prosuditi između dobra i zla.

Ova tvrdnja se protivi i Duhu Svetome, istinskom Kristovom namjesniku

Izjavljujući da je «Rimski prvosvećenik po svojoj Službi kako namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti», Rimska crkva je protiv Duha Svetoga. Gospodin Isus je Duhu Svetome, božanskoj osobi svetoga Trojstva, povjerio duše na čuvanje. Gospodin Isus ima svojega namjesnika, a to je Duh Sveti, «On će, kada dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.»[10] Duh Sveti osuđuje grijeh, čini da grješnik shvati svoju izgubljenost i da mu je potrebna Kristova pravednost. Duh Sveti je taj koji duši mrtvoj u grijehu donosi život. To je zaista čudesno djelo milosti o kojem nam govori Pismo, «koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove, što je pokaza u Kristu uskrisujući ga iz mrtvih.»[11] Takva je moć službe Kristova namjesnika, veličanstvena i važna da se vjernik mora diviti pun strahopoštovanja pred Njegovom božanskom osobom. Stoga, apsurdne i bogohulne su tvrdnje da neko ljudsko biće može biti Kristov namjesnik i obavljati takvu službu. Naime, Kristovo djelo otkupljenja i služba Duha Svetoga su izravno povezane i strašna je pogreška zamijeniti namjesničku službu Duha Svetoga s položajem ili djelom bilo kojeg čovjeka. Isus je dok je bio na zemlji vjernicima bio Gospodar, Savjetnik i Vodič i obećao je poslati Duha Svetoga, svojega zamjenika kako bi boravio među vjernicima zauvijek.[12] Taj Duh ima izravan utjecaj na živote vjernika što nam govori i Pismo, «A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji ondje je sloboda. A mi svi koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.»[13]

Djelovanje Duha je transformirajuće, Duh mijenja vjernike u sve slavniji odraz Gospodinov dok jednoga dana ne budu savršeni u slavi s Gospodinom zauvijek. Kršćani bi stoga trebali puno više cijeniti potpunu, cjelovitu službu koju Duh Sveti čini.

            U suprotnosti sa ovim veličanstvenim istinama o Duhu Svetome i njegovoj službi Vatikanske tvrdnje su strašne, «Po Božjoj uredbi Papa ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću dušobrižničku vlast za dobro duša.»[14] Ovakvo uvjeravanje ljudi da je Krist postavio smrtnog čovjeka da obavlja službu zamjenika na zemlji je poricanje samoga Isusa Krista.

Povijesno prenošenje ovlasti namjesnika sa Cezara na Kristova namjesnika

Ta tvrdnja, da je Papa Kristov namjesnik, je strana i u povijest papinstva je došla relativno kasno. Rimski biskup tvrdio je kako je on Cezarov namjesnik i nasljednik, istinski Cezarov nasljednik. Grad koji je nekoć bio centar moći Rimskoga carstva postao je grad u kojem je Rimski biskup vršio svoju vlast. Postupno su ga i drugi biskupi i gradovi prihvatili kao Cezarova namjesnika i nasljednika, čak mu je i titula ostala ista, «Pontifex Maximus». Rimski biskup također je počeo tvrditi kako je on «Apostolski namjesnik»[15], znači Petrov namjesnik.[16] Biskup Inocent (401-417 AD) u ranom petnaestom stoljeću je tvrdio da je Krist Petru predao vlast i postavio ga za Rimskog biskupa. Slijedeći logiku te tvrdnje dolazi do zaključka da je Rimski biskup Petrov nasljednik i da ima pravo na Petrove privilegije i vlast. Bonifacije III koji je postao Rimskim biskupom 607. godine, sam je sebe postavio za «Univerzalnog biskupa» tvrdeći da je namjesnik i vladar nad svim biskupima. Tek u osmom stoljeću počinje se koristiti titula «Namjesnik Sina Božjega»[17] koju nalazimo u falsificiranom dokumentu «Konstantinova Donacija».[18] Iako je otkriveno da je taj dokument falsifikat Rimski biskupi su od osmoga stoljeća zadržali titulu «Kristov namjesnik». Ta titula je Papi donosila i svjetovnu i duhovnu vlast. Pokazalo se da je lako postati ovisan o toj božanskoj moći koju ova titula nosi u sebi. «Kristov namjesnik» ne poznaje niti jedan drugi autoritet osim vlastitog. On je Gospodar svega i ponosno tvrdi, «Nitko ne može suditi Prvoga.»[19]

Krajnji rezultat ovakvog tumačenja riječi koje je Krist rekao Petru dovodi do stvaranja Vrhovnog svećenika koji tvrdi da ima nepogrešivo učenje i vlast nad svim bićima u duhovnoj i zemaljskoj sferi. Apostol Pavao je prorekao nastajanje takve apsurdne službe kada je rekao, «Sin propasti, Protivnik koji 'sam sebe oholo uzdiže protiv svega' što ljudi nazivaju 'Bogom' ili drže za sveto, tako da 'sjedne u Božji hram' pokazujući sebe kao da je 'Bog'»[20] umjesto «Krista, Sina Boga živoga».[21] Uistinu podignut je Pontif, sin propasti. Papinstvo izjavljuje kako su upravo oni potpuna i istinska zamjena za Krista i Njegovo djelo. Moramo prepoznati i prokazat to namještenje, kao što to čini i Duh Sveti, «A Žena koju si vidio jest Veliki grad koji kraljuje nad kraljevima zemlje.»[22]

II Pretpostavka: Petar je otišao u Rim i bio prvi Rimski biskup

Pismo nam ništa ne govori o Petrovom odlasku u Rim. Imamo zapise da je posjetio Samariju, Cezareju, Antiohiju. No, ne nalazimo da je ikada išao u Rim, što je ključna tvrdnja za održanje Rimokatoličke teorije. Možemo biti sigurni da Duh Sveti nikako ne bi ispustio tako važnu činjenicu. Apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima pozdravlja mnoge u Rimskoj crkvi, no ne spominje Petra. Opet, taj isti Pavao za vrijem boravka u Rimu, kojim je tada vladao Neron, u svojim poslanicama crkvama i Timoteju niti jednom ne spominje Petra, iako spominje druge ljude koji su bili sa njim u gradu. Jasno je da je tvrdnja kako je Petar bio prvi Rimski biskup samo nagađanje i prijevara, i ne može biti temelj vjerovanja.

II Pretpostavka: Rimski biskupi su Petrovi nasljednici pod Papinim primatom

Ova pretpostavka službeno glasi,

«Božja asistencija također dana nasljednicima apostola, kada naučavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te, na osobit način, Rimskom biskupu, pastiru cijele Crkve…»[23]

Pismo nam nigdje ne spominje ikakve Petrove ili nasljednike apostola. U Djelima apostolskim 1:21-22, dani su kriteriji za apostole. Ta pozicija se odnosila jedino na dvanaestoricu i Pavla, njih je na tu poziciju postavio sam Isus bez ikakve naznake nasljeđivanja. U Novome zavjetu nalazimo da su Apostoli postavljali starješine[24] i đakone, a ne apostole. No, ova lažna pretpostavka od životne je važnosti za Papinstvo, to je ogroman sustav koji se temelji na pojmu apostolskog nasljeđa.  No, apostolsko nasljeđe bez apostolske doktrine je prijevara. Bog nije svoju Istinu povjerio nikakvom ljudskom sistemu, jer tkavj je sistem sam po sebi manjkav. Vidljivo apostolsko nasljeđe kroz povijest je nemoguće, ako je samo jedna karika kriva čitav slijed nakon nje je pogrešan. Pa ipak, katolici su lansirali svoju zvijezdu papinstva temeljenu upravo na apostolskom nasljeđu.

Papinstvo zapravo potiče od Rimskoga Cara, a ne Isusa Krista. Gospodin je zapovjedio, «Kraljevi naroda gospodare nad njima i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A, vi ne tako! Naprotiv, tko je najveći među vama, neka bude kao najmanji, a starješina poslužnik.»[25] Krist je dao propise kako treba vladati njegovim kraljevstvom. Apostol Petar također je osudio svjetovne načine vlasti u crkvi, «Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!»[26] Rimokatolička crkva nije nasljednica apostola Petra, već Rimskoga carstva što se vidi u provođenju totalitarne kontrole i hijerarhije.

Što su oci rane crkve rekli o tekstu Mateja 16.

 Rani crkveni vođe suglasili su se, napismeno, o značenju teksta u Mateju 16. Sačuvani su spisi četrdeset i osam crkvenih vođa zajedno sa «apostolskom konstitucijom».[27] William

Webster je sakupio njihove spise i objavio ih pod naslovom «Patristička egzegeza 'Stijene' iz Mateja 16:18.»[28] Citiramo Teodoreta Cirskog (393-457),

«Neka nitko suludo ne pretpostavlja da je Krist išta drugo doli jedinorođeni Sin. Nemojmo zamišljati da smo mudriji od dara Duha Svetoga. Poslušajmo riječi velikoga Petra, 'Ti si Krist Sin Boga živoga.' Čujmo Kristovu potvrdu te ispovijesti, 'Na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata pakla neće je nadvladati'. To je i Pavlu čvrst temelj za gradnju crkve. On kaže, 'Prema milosti koja mi je dana, ja sam kao mudri graditelj, postavio temelj, a drugi nadoziđuje. Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje. Nitko naime ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.' Kako onda mogu razmišljati o nekom drugom temelju, jer nije im dano da postavljaju temelj, već da grade na postojećem? Božanski pisac ovdje prepoznaje Krista kao temelj i uživa i raduje se zbog te Njegove osobine.»[29]

Nitko ne može postaviti drugi temelj, jer temelj već postoji to je Isusu Krist (I Korinćanima 3:11). Važno je graditi na već postojećem temelju, a ne postavljati drugi.

Naime, onome koji želi biti mudri graditelj nije mudro postavljati drugog temelja. Blaženi Petar  također je položio taj temelj, točnije Gospodin ga je položio. Petar je rekao 'Ti si Krist Sin Boga živoga', a Gospodin mu je odgovorio 'Na toj ću stijeni sagraditi svoju Crkvu'. Stoga ne budite sljedbenici ljudi i ne zovite se njihovim imenom, jer Krist je temelj…[30]

Pobožna vjera i ove Petrove riječi su 'stijena'. Kada je Gospodin upitao svoje učenike za koga ga ljudi drže, blaženi Petar odgovorio je, 'Ti si Krist, Sin Boga živoga'. Na što mu je Gospodin odgovorio 'Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata paklena je neće nadvladati.'[31]

Njezin (crkvini) temelj je položen na svetim gorama. Božanski principi su temelj pobožnosti, a 'sveta gora'  na kojoj su ti temelji položeni jesu apostoli našeg Spasitelj. O tim temeljima blaženi apostol Pavao nam govori 'nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni kamen je sam Krist Isus'. Nadalje kaže kako su 'Jakov, Petar i Ivan smatrani stupovima.' Nakon što je Petar božanski nadahnut ispovjedio da je Isus Sin Boga živoga, Krist mu je rekao 'Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu, i vrata paklena je neće nadvladati'. Krist je također rekao 'vi ste svijetlo svijetu i grad na gori se ne može sakriti'. Na tim svetim gorama Krist je postavio temelje pobožnosti…[32]

 «Istražimo malo tko je taj kojeg nazivamo stijena, koji je naizgled malen, ali posta velik i prekri zemlju. Poslušajmo stoga što nam sam Bog poručuje preko proroka Izaije, 'Evo postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje neće propasti. (Izaija 28:16)… Počujmo prorokovanje i vapaj  Davidov, 'Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom' (Matej 21:42). Blaženi apostol Petar naučavajući među Židovima rekao je, 'a kamen koji ste vi graditelji odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom' (Djela 4:11). Pavao nam govori, 'nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist' (Efežanima 2:20), na drugome mjestu kaže, 'Nitko naime ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.' (I Korinćanima 3:11), zatim, 'Pili su naime iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist.' (I Korinćanima 10:4). Dakle, i Stari zavjet i Novi zavjet nas uče da je naš Gospodin Isus Krist stijena. [33]

«Ako vam kažu kako su se ove stvari dogodile prije krštenja, recite im da je veliki temelj crkve poljuljan i potvrđen božanskom milošću. Naime, Petar je zanijekavši tri puta ipak ostao prvi, izliječen vlastitim suzama. Gospodin mu je zapovjedio da isti lijek primjeni i na svoju braću, 'Tako i ti kada se jednom vratiš k meni, učvrsti svoju braću' (Luka 22:32).»[34]

Zaključak

Na početku ovoga poglavlja vidjeli smo da su crkvu u Rimu vodile starješine, a ne jedan biskup. Tijekom povijesti odvijalo se dosta prijevara, mnogi su tvrdili da su Petrovi nasljednici. Svi ti biskupi zapravo su dokazivali da su potomci Adama i njegova grijeha. Rimskog biskupa se nije smatralo Petrovim nasljednikom sve do četvrtog stoljeća. To je prvi uveo Damasus, rimski biskup, (366-384), potom Inocent I (401-417). Biskup Leon I (440-461) tu je tvrdnju formulirao u učenje u petom stoljeću. Bilo je potrebno mnogo intriga, masovnih krivotvorenja prije negoli je taj koncept postao Rimokatolička dogma. Irski kršćani također nisu prihvaćali to učenje sve do Anglo-normanskih osvajanja 1172. godine. Istočne Pravoslavne crkve nikada nisu prihvatile tu dogmu.[35]

            Mnogi ljudi su tijekom povijesti željeli biti Petrovi nasljednici, jer su željeli  moć  i vlast. Poneka su čak dvojica ili trojica konkurirali za poziciju pape. Tako su sva trojica tvrdila kako su upravo oni pravi Petrovi nasljednici proklinjući i ekskomunicirajući jedan drugoga. Sabor u Konstanci 1415. godine se bavio tim pitanjem. Povjesničar Wylie nam donosi neke detalje,

«Pošto je sve bilo pripravljeno Sabor je započelo suđenje Papi. Gradski izvjestitelj je pozvao Ivana XXII da se pojavi i izjasni o optužbama iznesenim protiv njega…Optužnica je sadržavala sedamdeset optužaba, samo pedeset ih je pročitano na javnom Vijeću, ostale nisu pročitane iz poštovanja prema Papi… Trideset i sedam svjedoka je ispitano i svi su posvjedočili o jednoj točki optužnice, kako je Ivan otrovao svojeg prethodnika Aleksandra V, što je Sabor zatajio. Optužbe su dokazane i na dvanaestom zasjedanju, 29.05.1415., Sabor je Ivanu XXIII oduzelo pontifikat i oslobodilo sve kršćane zakletve vjernosti tome papi. Zadobivši taj udarac papa Ivan je bio potišten koliko je prije bio arogantan. Priznao je pravednost kazne, žalio dan kada je postao  Papa, ropski ponizno pisao je caru, ako je ikako moguće da mu se poštedi život[36], iako mu nitko nije niti želio oduzeti život. Slučaj druge dvojice papa bio je jednostavniji. Njih je već ranije osudio Sabor u Pisi, koji je prije Sabora u Konstanci donio izjavu o vrhovnoj vlasti Sabora u suđenjima heretičnih papa, prodavača crkvenih službi.

Angelus Corario i Grgur XII dobrovoljno su se odrekli papinstva. Petar de Lune, Benedikt XIII je svrgnut, potom su kardinali jednoglasno izabrali za Papu Otta de Colonna, koje je uzeo ime Martin V.»[37]

Dolazak na vlast, na prijestolje svetoga Petra, nije se uvijek dolazilo biranjem, kako se obično misli. Često su pokvareni muškarci i žene intrigama i spletkama odlučivali o nasljedniku Petrova prijestolja, o čemu nam govori povjesničar A. Miller:

«Mnogo godina papinskom krunom raspolagala je zloglasna Teodora i njezine dvije kćeri, Marocija i Teodora. Njihov zli utjecaj je bio tako velika da su na prijestolje svetoga Petra postavljale muškarce koji su bili jednako pokvareni kao i one same. Kada bi samo nabrojali njihov prijestupe i nemorale uprljali bi listove papira na kojima bi ih  ispisali, i to je bilo papinsko nasljeđe. Ove su žene, uistinu, utjelovljivale starozavjetnu Izabelu, svojim utjecajem koji su imale nad papama i Rimom. No, i samo je papinstvo od svojih početaka utjelovljivalo Izabelu sa svim njenim suradnicima, korupcijom, tiranijom, idolatrijom.»[38]

Vjerovati Kristu i vjerovati Papi su dvije nepomirljive pozicije. Ranije su neki također primijetili da papinstvo drži 'oltar' umjesto stola zajedništva (stola Gospodnjeg), 'svećenik' umjesto propovjednik, ceremonije umjesto zdrave doktrine, sakramenti umjesto spasonosne milosti, tradicije umjesto Riječi Božje. To nije Crkva utemeljena na shvaćanju Isusa kao «Krista Sina Boga živoga» već je institucija utemeljena na papinskoj vladavini. Sve što mi imamo reći jest ponoviti riječi našega Gospodina, «Zato me, Sine moj, poslušaj, i čuj riječi mojih usta. Nek ti srce ne zastranjuje na njezine putove, i ne lutaj po njezinim stazama. Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila. U Podzemlje vode putovi kroz njenu kuću, dolje u odaje smrti.»[39] Oni ljudi ili narodi koji se podlože rimskoj crkvi i njenom papi ne poznaju nit život niti slobodu. Jedino u Gospodinu Isusu Kristu, Sinu Boga živoga nalazimo vječni život! Vjerujte u Njega, jedino Njega i «ne budite sudionici u besplodnim djelima tame, već ih radije razotkrivajte».[40]

Jedini vrhovni, suvereni poglavar crkve, kaže nam Pismo, je najmudriji i sveznajući Gospodin Isus Krist. Rimokatolička crkva tvrdi da je «Suvereni Pontif Ivan Pavao II»[41], ili koji drugi vladajući Papa glava Kristove crkve. Osoba ne može služiti dva gospodara, jer su Gospodnje zapovijedi u suprotnosti sa papinskim zapovijedima. Osoba ne može biti nepristrana između dva gospodara koji se međusobno nekompatibilna. Kada dođe do trenutka izbora prezreti će onoga kojem nije odan, kojeg ne ljubi. Stoga kada nam Isus Krist kaže, «Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!»[42], a takozvani Suvereni pontif,  «Čak i ako nema pristanka vjere, nužno je odati religiozno poštovanje intelektom i voljom učenju Vrhovnog Svećenika ili biskupskog kolegija…»[43] moramo birati koga ljubimo i pred kime dršćemo.

Isus Krist umro je  za iskrene vjernike. Njegov život i Njegova žrtva otkupljuju vjernika. «Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!» To je bila zadovoljština koju je Svemogući Bog zahtijevao za oproštenje grijeha kako bi Njegova pravednost bila zadovoljena. Kao rezultata te zadovoljštine svatko tko istinski vjeruje u Isusa Krista oslobođen je od grijeha i Sotone. «Jer je plaća za grijeh smrt, a milosni dar Božji jest  život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našem». Tekst iz Mateja 16:16-20 temelj je vječnoga života, vjera u Isusa «Sina Boga živoga» kao stijenu na kojoj je sagrađena Njegova crkva!

[1] Djela apostolska 10:25-26

[2] Katekizam katoličke crkve, paragraf 881.

[3] Dubljim proučavanjem ove teme i njezine povijesne pozadine (uključujući i ispitivanje prijevoda Grčkog Novog Zavjeta koji su načinjeni u prvih pet stoljeća Crkve) bavi se pastor David Th. Stark na Internet stranici http://www.gpcredding.org/petra.html

[4] Katekizam katoličke crkve, paragraf 882.

[5] Efežanima poslanica 1:23.

[6] Ivan 1:16

[7] Deklaracija «Dominus Iesus», On the Unicity and Salvific Universality of Jesus Christ anf the Church, Sect. 16, 05. rujan 2000. (O općem jedinstvu i spasenju Isusa Krista i Crkve).

[8] Katolički katekizam, Paragraf 982.

[9] Code of Canon Law, Latin-English ed., New English Tr. (Canon Law Society of America, 1983)(Kodeks kanonskog zakona) Kanon 1405.

[10] Ivan 16:8

[11] Efežanima 1:19-20.

[12] Ivan 14:16.

[13] 2 Korinćanima 3:17_18

[14] Katekizam katoličke crkve, paragraf 937.

[15] «Vicarius principis apostolorum» tako glasi službeni naziv na latinskom.

[16] Upravo se oko toga vodi već dugogodišnja debata, jer Pismo nigdje ne spominje daje Petar ikada

 živo u Rimu.

[17] «Vicarius Filii Dei» službeni naziv na latinskom.

[18] «Konstantinova donacija» kaže, «…na zemlji je on (Petar) postavljen za namjesnika Sina Božjega, tako je i svaki Papa predstavnik tog istog glavnog apostola…» http://WWW.jmgainor.homestead.com/files/PU/PF/doco.htm

[19] Zakonik kanonskog prava, Kanon 1404.

[20] 2 Solunjanima 2:3,4.

[21] Matej 16:16.

[22] Otkrivenje 17:18.

[23] Katekizam katoličke crkve, paragraf 892.

[24] Ovi termini starješina/pastor se koriste naizmjenično (Djela 20:17,28; I Petrova 5:1-4).

[25] Luka 22:25-26

[26] I Petrova 5:3

[27] Oni su bili; Augustin, Ambrozije, Ambrozijaster, Afarat, Apostolska konstitucija, Asterus, Atanazije, Bazilije Veliki, Bazilije Selucejski, Bede, Kasidorius, Ivan Kasijanski, Ivan Zlatousti, Petar Krizolog, Ciprijan, Ćiril Aleksandrijski, Ćiril Jeruzalemski, Didim slijepi, Epifan, Efrem Sirijski, Euzebije, Firmicus Maternus, Firmilian, Fulgentus, Gaudentius iz Brescie, Grgur Veliki, Grgur Nazijanski, Grgur Niski, Hilarion Poiterski, Ignacije, Izidor Pelusiumski, Izidor Seviljski, Jakov iz Nisbisa, Jerom, Ivan Damaščanski, Maximus Turinski, Nilus iz Ancyra, Origen, Pacian, Paladin iz Helenopolisa, Pashazije Radbertus, Pavao iz Emesa, Pavao Orosius, Paulin iz Nola, Prosper iz Aquitane, Tertulijan i Teodoret.

[28] http://www.christiantruth.com/fathersmt16.html

[29] Ibid., Philip Schaff, Nicene and Post-Nicene Fathers (Nicejski i post-Nicerjski crkveni oci) (Grand Rapids: Eerdmans, 1956) Vol. III, Teodoret, Poslanica Ivanu Ekonomu 146, str. 318.

[30] Ibid., Commentary on I Corinthians 1,12. (Komentar Korinćana 1,12) Citirao J. Waterworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 149.

[31] Ibid., Commentary on Canticle of Canticles II. 14, M.P.G., Vol. 81, Col. 108.

[32] Ibid., Commentary on Psalms 86.1, M.P.G., Vol. 80, Col. 1561.

[33] Ibid., Commentary on Daniel II.34. Citirao J. Watherworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 153.

[34] Ibid., Hearet. Fab. Book 5, poglavlje 28. Citirao J. Watherworth, A Commentary (London: Thomas Richardson, 1871) str. 152.

[35] Engleski kralj Henrik je krenuo u izvršenje uredbi Papinstva 1171. godine. Podredili su mu se nadbiskup i biskup  na sinoda u Cashelu 1172. pogledajte članak 'The legacy of the True Historical Patric' (Nsljeđe istinskog povijesnog Patrika) na web stranici www.bereanbeacon.org 

[36] Hardouin, Acta Concil., tom. VIII, str. 361-362.

[37] J.A. Wylie, History of Protestantism (Povijest protestantizma) (N. Ireland: Mourne Missionary Trust, 187., 1985.) Vol., I, Knjiga 3, str. 153. Također pogledajte Hartland Publicatioons, Vol. I, str. 424.

[38] Andrew Miller, Miller's Church History in Books For The Ages (Albany, OR USA: AGES Software) poglavlje 16, str. 432.

[39] Izreke 7:24-26.

[40] Efežanima 5:11.

[41] «Dominus Iesus». http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con:cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html

[42] Matej 22:37.

[43] Kanonski zakonik, Kanon 752.

Euharistija

Sjećam se svoje prve Euharistije i gorljivosti koju sam osjećao koračajući prema oltaru. Sjećam se kako sam kao dječak revno išao na Misu i primao sakrament Euharistije. U svojim kasnim tinejdžerskim godinama na Misu sam išao svaki dan. Također, dok sam učio za svećenika Misu smo imali svaki dan, za koju smo se pripremali pola sata prije početka, molitvom časoslova i pjevanjem. S velikom sam pobožnošću uzimao hostiju i potom provodio nekoliko trenutaka u tihoj molitvi. Svi oni koji su bili odani katolici razumiju ove osjećaje povezane sa Euharistijom.

Anibal Pereira Dos Reis iz Brazila doživljaj svoje prve Euharistiju opisuje slijedećim riječima:

«Ispunjali su me najčišći osjećaji. No, jednom od dječaka dogodilo se nešto što je narušilo svečanost tog časa. U trenu kada mu je svećenik stavio hostiju na jezik on je zavikao, «velečasni hostija je zapela». Svećenik je brzo prišao uznemirenom dječaku i rekao mu neka bude tiho i neka ne pokušava prstima izvaditi hostiju iz usta. Dodirivati hostiju prstima je svetogrđe. Nakon završetka Mise dječaci i djevojčice su se okomili na tog dječaka govoreći mu kako nije odao dužno poštovanje svetom Gospodinu.»[1]

mi smo zaista vjerovali da hostija uistinu jest sam Gospodin. Bivša redovnica Sophia Tekien kaže: «Od najranijih godina utisnuto mi je vjerovanje kako je Isus osnovao Rimokatoličku crkvu i da je jedino u njoj prisutan (tijelom i krvlju) u Euharistiji, i da izvan Rimokatoličke crkve nema spasenja.»[2] Kasnije u svojoj priči govori, «kroz neko vrijeme, unatoč snažnom rimokatoličkom vjerovanju u stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji, počela sam se pitati je li istina da osoba bolje upoznaje Krista primajući sakramente. Iz godine u godinu nisam primjećivala nikakve promjene na sebi niti na sestrama sa kojima sam živjela, niti na djeci kojima smo predavale vjeronauk.»[3] mene su također godinama mučile takve misli, samo nisam bio dovoljno hrabar priznati ih. Kada katolik počne tražiti dublje značenje svoje religije svakako mora preispitati temu Euharistije, šesto poglavlje evanđelja po Ivanu vrlo je važan dio Pisma za katolike jer upravo je Euharistija centar o kojem ovise ostali katolički sakramenti.

Katoličko učenje kako kruh postaje tijelo Kristovo

Rimokatoličko učenje tvrdi da je u okrugloj, bijeloj hostiji Krist fizički prisutan, svojom dušom i  svojim božanstvom. Katolička crkva to objašnjava pretvorbom (transupstanicijacijom) kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Službeno učenje glasi:

«Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom»[4]

Povijesno porijeklo doktrine

Godine 831 nakon Krista Benediktinski redovnik Pashazije Radbertus objavio je dogmatski spis, «Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj». Držao je da se kruh i vino posvećenjem pretvaraju u tijelo i krv Kristovu, upravo u ono tijelo i krv koje je rodila Djevica Marija. To je bila nova doktrina koja je izazivala začuđenost u mnogih, a suprotstavili su joj je Rabanus, Heribald i poznati Irac Johanes Duns Scotus. No, nova doktrina se razvijala i rasla u Rimskoj crkvi. Konačno, «transupstancijacija» je proglašena dogmom potrebnom za spasenje na Lateranskom koncilu pod predsjedanjem pape Inocenta III 1215. poslije Krista.[5]

Ta tradicija se i danas uči u Rimokatoličkoj crkvi, a službeno glasi:

«Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom:'A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista Njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u suštini Tijela Krista, našeg Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu Njegove krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom'.»[6]

Ovo učenje, o pretvorbi, Kristovom utjelovljenju u hostiji, sa sobom nosi još neke implikacije kojih je i John O'Brian, katolički svećenik, bio svjestan kada je napisao,

«Blažena Djevica je bila sredstvo po kojem se Isus Krist jednom utjelovio. Svećenik pak Krista spušta sa neba i predaje ga na naše oltare kao vječnu Žrtvu za ljudske grijehe i to ne jednom, već tisuće puta! Svećenik progovara i gle! Krist, vječni i svemogući Bog sagiba glavu u poniznoj poslušnosti svećenikovoj zapovijedi.»[7]

Takvo heretičko učenje negira vječnost Utjelovljenja. Isus Krist se utjelovio jednom za uvijek, utjelovljenje se ne može iznova i iznova ponavljati. Kada bi gore naveden riječi svećenika O'Briana bile istinite tada bi se u toj istoj Misi Krist i od-utjelovljavao nakon što bi pričesnik primio elemente koji više ne bi sadržavali «Krista» u sebi. Ta pomisao je strašna, jer vrijeđa Gospodina i vara ljude.

Značenje pretvorbe (transupstancijacije)

Katolička crkva smatra da je pretvorba promjena kuha i vina u dušu i božanstvo Isusovo. Bit (supstancija) sakramentalnih elemenata se pretvaraju u pravo tijelo i krv Kristovu. Hostija, kako tvrde, pod prilikom kruha sadrži pravo Isusovo tijelo, duh i Božanstvo. Nakon posvećenja hostije i vina u njima ne ostaje ništa od njihove vlastite supstancije, oni gube sva svoja svojstva, osim izvanjskog izgleda koji ostaje isti, pretvarajući se u Krista sa svim svojim božanskim savršenstvom, i sa svom svojom ljudskošću, dušom, tijelom, krvlju, mesom, kostima, živcima, mišićima, venama i tetivama. Rimska crkva to i službeno potvrđuje riječima:

«Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je 'tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti'. U presvetom sakramentu Euharistije 'sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našeg Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i prema tome, čitav Krist'.»[8]

Prema ovoj dogmi, Krist nije samo u potpunosti prisutan u supstanciji, koja izgleda kao kruh, već je u potpunosti prisutan i u svakom komadiću tog kruha dok ga se lomi na dijelove. Svaka mrvica kruha i svaka kap vina sadrže potpuno Božanstvo i potpunu ljudskost Isusa Krista. Službeno učenje Rima glasi,

«Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinom dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.»[9]

Nasuprot ovim tvrdnjama stoji jednostavno Kristovo upozorenje, «ako vam tko tada rekne: 'Evo ovdje Mesije! Eno ga ondje!' ne vjerujte.»[10] Mi poštujemo i vjerujemo u jedno tijelo Isusa Krista, «koji, uzašavši na nebo, sjedi s desne strane Božje, pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile.»[11] Kada se Isus Krist naš Gospodin bude ponovno vraćao na zemlju to neće biti zbog ljudskih obrednih prizivanja već, «kao što munja sijevne na jednom kraju neba te rasvijetli sve do drugog kraja, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u njegov Dan.»[12]

            Prema učenju Katoličke crkve Isus Krist je sav i čitav u kruhu kao i vinu pri euharistiji. Drže da je Gospodin prisutan u svakoj čestici kruha i vina. Tvrde da je Krist sav i čitav u bezbrojnim hostijama na bezbrojnim oltarima. Vjeruju da je sav i čitav Krist sadržan u svakom djeliću euharistijskih elemenata. Ako prihvatite ovu tradiciju tada prihvaćate da je čovjeku dana moć da kroz pretvorbu stvara Stvoritelja. Isus Krist je sadržan u kruhu, a lomljenjem toga kruha nastaje još jedan Stvoritelj sav i čitav, potom lomljen na još jednog Stvoritelja pa sve do još Stvoritelja koji se nalaze u svakoj mrvici hostije. Ovo je zaista vrhunac nelogičnosti.

Nasuprot ovoj nelogičnosti stoji biblijska istina, «ovaj isti Isus koji je uznesena na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.».[13] Postoji dan u koji će Isus ponovno doći isto kao što je i uzašao na nebo. Ne trebamo ga očekivati do tog dana kada će, «sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba…»[14]

            Tvrditi da se Krist vratio na zemlju ne u tijelu već u neživom obliku kruha i vina jest suprotstavljanje Bogu, to je «duh antikrista».[15] Taj se strašni protukršćanski duh protivi Sinu Božjem i svjedočanstvu koje je Duh Sveti dao u Bibliji o Njemu. Korištenje takvog «krista kruha i vina» je pokušaj uzurpiranja Kristova položaja koje On ima na nebu, i stavljanja na njegovo mjesto nekog «euharistijskog krista» kojeg možemo kontrolirati. Papinsko učenje se protivi Isusu Kristu jer pretpostavlja da posjeduju i kontroliraju elemente u kojim je On sadržan. Vatikan ide tako daleko da čak «zaključavaju» «Euharistijskog Krista» u «svetohranište».[16] U Bibliji Duh Sveti nam govori kakav je odnos između Isusa i Oca, «Sin koje je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječju, sjede, pošto je ostvario očišćenje grijeha, s desne strane Veličanstva na nebu.»[17]

U ovim riječima Duh Sveti nam svjedoči da je Isus Krist boravio na ovoj zemlji u zemaljskom tijelo, kao što je naše, no sada je, Biblija nam jasno govori, na nebu. Tko god naučava drugačije od ove istine je daleko od Boga i neba. Gospodin slave je uzdignut «iznad svakog poglavarstva, vlasti»[18] Naš Gospodin sjedi na nebeskom tronu, sramotno je umjesto Njega nuditi ljudima «krista od kruha i vina» koji je, kako kaže Vatikan,  «u opasnosti od raspadanja».[19] Gospodin Isus kao otkupitelj i posrednik posjeduje najveću čast i autoritet i sve što čini, čini na dobrobit svoga naroda. Preuzevši ljudsku prirodu i pateći na zemlji uzašao je na nebo i jedino Njemu pripada najveća čast. On se sada nalazi izvan dosega patnje i sramote. Kada se ispuni vrijeme Isus će ponovno doći na zemlju. Istinski vjernici, čiji su životi skriveni u Kristu, će se pojaviti skupa s Njim u slavi. «A kada se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti slavom.»[20]

Posljedice doktrine

Kao što smo vidjeli, Vatikan tvrdi da je Isus sav i čitav sadržan u hostiji i sav i čitav sadržan u vinu. Na koncilu u Trentu, između ostalog, rečeno je:

«Sveto Vijeće otvoreno i jasno uči da u blaženom sakramentu euharistije, nakon posvećenja kruha i vina naš Gospodin Isus Krist, istinski Bog i čovjek, jest stvarno, supstancijski prisutan pod prilikama ovih vidljivih stvarnosti.»[21]

Tvrditi da se Isus Krist pojavljuje kao kruh, a ne kao čovjek jest krajnje ponižavanje Krista. Prema katoličkom shvaćanju Isus Krist preuzima oblik kruha i vina, u tom obliku ne može ni hodati ni govoriti. Tim činom On je sveden na najniži oblik postojanja, niži od životinje, oblik neživog kruha i vina. Zamišljati da je Gospodin u prisutan u bilo kojem drugom obliku osim oblika vlastita tijela je idolopoklonstvo. Takvim učenjem Rim podvrgava Isusa Krista poniženju čime ponižava i Boga, Oca Svemogućeg koji je ljudima zapovjedio da se klanjaju Njegovu Sinu. U svom službenom stavu Rim izjavljuje kako je moguća «opasnost od oskvrnuća»[22] čime oni krivo predstavljaju Krista i izvrgavaju Ga javnoj sramoti.

Optužbe protiv katoličke crkve i njezinih svećenika mogu se izreći riječima proroka Izaije: «tko god pravi kipove, ništavan je, i dragocjenosti njegove ne koriste ničemu. Svjedoci njihovi ništa ne vide i ništa ne znaju, da im budu na sramotu.»[23] Rimski svećenici svjedoče sami protiv sebe. Kada bi samo u svijetlu Pisma slijedili vlastitu savjest uvidjeli bi koliko je smiješno prakticirati učenje o pretvorbi (transupstancijaciji). Ako njihovi rituali za vrijeme Mise čine da se Krist formira u kruhu tada svećenici u svojim rukama drže umanjenoga Boga, koji niti vidi niti išta zna i izložene je «opasnosti oskvrnuća». Jedini koji će biti posramljeni jesu oni sami jer Bog se ne da izrugivati.

Kako radi transupstancijacija

Riječ «transupstancijacija» označava promjenu jedne supstance u drugu dok izvanjski oblik ostaje isti. Toma Akvinski, cijenjeni katolički teolog i trinaestom stoljeću se borio sa kontradikcijama u doktrini. Kako bi opravdao prihvaćanje transupstancijacije koristio se fizikom i metafizikom grčkog filozofa Aristotela. Pa je zaključio:

“Odgovaram ovo, potrebno je reći da je akcidencija koja ostaje u sakramentu podređene prostornoj kvantiteti kruha i vina koji ostaju: prvo, ako na nešto što ima kvantitetu i boju utječe druga akcidencija to percipiramo osjetilima, i osjetila kao takva nisu prevarena. Drugo, smještenost materije/tvari jest prostorna kvantiteta, stoga je Platon kao prvu razliku koju primjećujemo kod materije obilježio sa  «veliko» i «malo» (Aristotel, Metafizika IV). Prvi predmet je materija, posljedica toga je da su sve druge akcidencije vezane za svoj predmet kroz prostornom kvantitetom: kao što se prvim predmetom boje smatra površina na temelju toga neki su zadržali tu dimenziju kao supstanciju tijela, kako nam kaže Metafizika iii. Stoga, kada se predmet povuče akcidencija ostaje kakva je bila i prije, stoga ostaje da su sve akcidencije utemeljene na prostornoj kolikoći. Treće, subjekt je načelo razlikovanja akcidencija, nužno je da ono što priznajemo kao predmet neke akcidencije nekako postane načelo razlikovanja/individualizacije: jer sama ideja individualnog jest da ne može biti u mnogima, a to se zbiva na dva načina.

Prvo, jer nije joj naravno biti ni u jednome, time odvojeni nematerijalni oblici, koji egzistiraju od sebe samih su individualni. Drugo, oblik, bilo da je supstancija ili akcidencija, je prirodno u jednome ne u nekoliko, kao što je ova bjelina koja je u ovome tijelu. Što se tiče prvoga, materija/tvar je načelo razlikovanja svih temeljnih oblika, jer ti oblici sami po sebi su prirodno u nekom predmetu, iz činjenice da se jedan od njih prima u materiji/tvari koja se ne nalazi u drugoj, proizlazi da niti sam postojeći oblik ne može biti u drugome. Što se tiče drugoga, mora se držati da je načelo razlikovanja prostorna kvantiteta. Naime to nešto je prirodno u drugome u potpunosti, zbog činjenice da je to drugo u sebi nedjeljivo i drugačije od ostalih. No na temelju kvantitete supstancija se može podijeliti, kao nalazimo u Fizici i.

Stoga, prostorna kvantiteta je osobito načelo razlikovanja oblika tih vrsta, naime, ukoliko se oblici razlikuju u broju u raznim dijelovima materije/tvari. Prostorna kvantiteta je neka vrsta razlikovanja, tako da možemo zamisliti nekoliko linija iste vrste/species na različitim položajima, u što je uključena i spoznaja kvantitete, jer pripada dimenziji kako bi bila kvantiteta koja ima položaj' (Aristotel, Kategorije iv), i stoga prostorna kvantiteta može biti predmet druge akcidencije, a ne obratno. »[24]

Nadalje raspravlja, teško razumljivim riječima, o tezi «Je li tvrdnja 'Kristovo tijelo je od kruha?' istinita», o čemu kaže:

            «Odgovaram ovo, pretvorba kruha u tijelo Kristovo ima nešto zajedničko sa stvaranjem i preinakom/transmutacijom prirode, a donekle se razlikuje od oboje. Za ovo troje termini su slični, nakon jedne stvari dolazi druga (kod stvaranja je ne-postojanje prethodilo postojanju; u ovome sakramentu Kristovo tijelo dolazi nakon supstancije kruha; u preinaci prirode, bijelo nakon crnog, vatra nakon zraka): i prije spomenuti termini ne koegzistiraju.  Pretvorba, o kojoj govorimo, sa stvaranjem ima zajedničko to da niti jedno od njih nema niti jedno zajedničko predmet koje pripada krajnostima; suprotnost koja se pojavljuje u svakoj preinaci prirode. No, ova pretvorba ima nešto zajedničko sa preinakom prirode na dva načina. Prvo, kod oboje jedna krajnost prelazi u drugu, kruh u tijelo Kristovo, zrak u vatru, dok se ne-postojanje ne pretvara u postojanje. No taj prijelaz sa jedne strane na drugu se odvija drugačije, u sakramentu čitava supstancija kruha prelazi u čitavo tijelo Kristovo; dok kod preinake prirode jedna materija poprima oblik nečeg drugog, napušta svoj prijašnji oblik. Drugo, zajedničko im je to da na obje strane nešto ostaje, iako na drugačiji način, isto, dok se takvo što ne događa kod stvaranja, kod preinake prirode ostaje ista materija ili predmet, dok u sakramentu akcidencija ostaje ista. Iz tih promatranja možemo zaključiti razne stvari. U niti jednoj od ove tri, ranije spomenute stvari, krajnosti ne koegzistiraju, niti u jednom od ova tri primjera jedna krajnost se ne može temeljiti na drugoj, ne kažemo: 'Ne-postojanje je postojanje' ili 'kruh je tijelo Kristovo' ili 'zrak je vatra' ili 'bijelo je crno'. No, zbog odnosa među krajnostima možemo koristiti prijedlog 'ex' (izvan, koji označava slijed, stoga ispravno je reći 'postojanje je načinjeno iz nepostojanja' i 'iz kruha tijelo Kristovo' ili 'iz zraka vatra' i 'iz bijelog crno'. U stvaranju jedan krajnost ne prelazi u drugu stoga ne možemo koristiti riječ 'pretvorba' kako bi rekli da se 'ne-postojanje pretvara u postojanje', no tu riječ možemo koristi za ovaj sakrament kao u preinaci/transmutaciji prirode. U ovome sakramentu čitava se supstancija pretvara u čitavu supstanciju, stoga se taj čin pretvorbe valjano naziva transupstancijacija. Naime ne  postoji predmet ove pretvorbe, stvari koje su istinite u pretvorbi prirode zbog predmeta ne treba se prihvatiti u ovoj pretvorbi. Na prvome je mjestu potencijal predmetna ka suprotnom, jer kažemo 'bijela stvar može biti crna' ili 'zrak može biti vatra'; iako je ovaj prvi primjer prikladniji. Naime, predmet bjeline, u kojoj se nalazi potencijal ka crnosti jest čitava supstancija bijele stvari, čiji bjelina nije dio, dok predmet oblika zraka jest dio, stoga kada kažemo: 'zrak može biti vatra' dokazujemo cjelinu dijelom. No u ovoj pretvorbi, slično kao kod stvaranja, jer nema predmeta, nije rečeno da jedan krajnost može biti druga, kao 'ne-postojanje postojanje' ili 'kruh može biti tijelo Kristovo, isto tako ne možemo reći 'postojanje je načinjeno od (de) ne-postojanja' ili 'tijelo Kristovo je načinjeno od kruha' jer taj prijedlog 'od' (de) označava konsubstancijalni uzrok, čija se istovrsnost u krajnostima u transmutaciji prirode uzima u obzir prema nečemu zajedničkom u predmetu.  Isto tako ne može se reći 'kruh će biti tijelo Kristovo' ili 'moguće da će biti tijelo Kristovo' kao što u stvaranju ne može biti 'ne-postojanje će biti postojanje' ili 'ne-postojanje će moguće biti postojanje' taj način govora potvrđuje se u transmutaciji prirode zbog predmeta, kao kada kažemo 'bijela stvar postaje crna' ili 'bijela stvar će postati crna'. Ipak, u ovome sakramentu, nakon pretvorbe, nešto ostaje isto, naime akcidencija kruha, kao što je ranije navedeno (5), neki od tih izraza mogu biti prihvaćeni zbog sličnosti, naime izraz 'kruh je tijelo Kristovo' ili 'kruh će biti tijelo Kristovo' ili 'Kristovo tijelo je načinjeno od kruha', pod uvjetom da se riječ 'kruh' ne shvaća kao supstancija kruha već općenito 'ono što je sadržano pod prilikom/species kruha' pod tom prilikom/species prvo se nalazila supstancija kruha a potom i tijelo Kristovo, ta dva termina ne egzistiraju zajedno.»[25]

Kako bi izašao iz apsurdnosti transupstancijacije Toma Akvinski se poslužio ljudskom filozofijom koja ljudsku mudrost stavlja nasuprot mudrosti Božje otkrivene nam u Pismu, gdje nam Gospodin govori, «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.»[26]

Ta doktrina o Kristovoj stvarnoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina ne donosi nikakvu korist, već vodi ka strahovito velikoj prijevari i idolopoklonstvu. Stoga Duh Sveti kroz apostola Pavla upozorava sve vjernike, «Pazite da vas tko za sobom ne odvede 'filozofijom' – ispraznom prijevarom koja se oslanja na 'prirodne sile svijeta', a ne na Krista.»[27]

Zapovijed Gospodnja je jasna, «…da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu»[28]

Dužnost štovanja

Rimokatoličko učenje o transupstancijaciji prkosi samoj istini Pisma, razumskim dokazima i samom razumu. No, Rim i dalje drži tu doktrinu jer su Misa i stvarna prisutnost Kristova tijela centralni elementi katolicizma. Rimokatolička crkva sažima svoje učenje slijedećim riječima: «U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina…»[29]

Biblijski ovo je poricanje ustanovljenja koje je dano u Pismu, «Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež… tko god nedostojno jede ovaj kruh, Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha…»[30] Pokazne zamjenice (podebljane u tekstu) nam pokazuju da se  govori o kruhu i da se radi samo o kruhu. Nema drugog objašnjenja.

            No, Rimska crkva ne staje samo na tvrdnji da se nakon svećeničkog posvećenja kruh i vino pretvaraju u stvarno tijelo Kristovo. Već zapovijeda štovanje tih elemenata kao pravog Boga. Tvrdi:

«Nitko ne smije sumnjati 'svi vjernici moraju iskazati tom najsvetijem sakramentu dužno štovanje kao istinskom Bogu, kao što je uvijek bio običaj katoličke crkve. Ne smijemo taj sveti sakrament ništa manje obožavati, jer ustanovio ga je sam Krist i zapovjedio da jedemo'»[31]

ovo je jedno od mnogih službenih stajališta Rimokatoličke crkve, tvrdnje da kruhu i vinu moramo odati štovanje koje zapravo pripada jedino Bogu. Ljudi moraju štovati hostiju kao Boga. unutar katoličke crkve postoje samostani u kojima redovnice izmjenjujući se neprekidno štuju hostiju. Odani katolici provode sate i sate klečeći pred hostijom štujući je i moleći joj se koja im, kažu, donosi utjehu jer se nalaze u Kristovoj prisutnosti. Najstrašnije u tome je što takvi ljudi smatraju kako štuju Krista na najdublji i najpobožniji mogući način, no zapravo prakticiraju idolopoklonstvo.

Istinsko štovanje Boga i posljedice idolopoklonstva

Istinsko štovanje Boga moa biti u duhu i istini tada nam ono donosi mir i istinski kršćanski život. Riječi koje je naš Gospodin izgovorio na Posljednjoj večeri su precizne i jasne, «zahvali, razlomi ga i reče: 'ovo je[32] tijelo moje koje je za vas.»[33]

U ovome stihu ne nalazimo zapovijed «štujte i obožavajte». Obožavanjem elemenata dobit ćemo jedino gnjev Božji kako nam Biblija i govori. Idolopoklonstvo je duhovni preljub. Na idolopoklonike koji se pretvaraju da Ga ljube Bog gleda kao na one koji Ga mrze.  Biblija nam kaže da će Bog kazniti grijehe, «Kažnjavam grijehe otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.»[34]

            Vjernici moraju Boga štovati u duhu i istini, kao što je i zapovjedio, «Bog je Duh i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.»[35] Zapovjediti štovanje euharistijskih elemenata kruha i vina je idolopoklonstvo. To je apsurdna doktrina koja nameće štovanje nečega što se jede, što odlazi u želudac. Nije moguće nekažnjeno iskazivati hostiji štovanje koje pripada jedino Bogu.

Tvrdnja kako iz euharistijskih elemenata proizlazi moć

Usprkos Bibliji katolička crkva tvrdi da euharistijski elementi, kruh i vino, zaista jesu krv i tijelo Kristovo. No to nije sve, Rim također tvrdi kao iz samih elemenata proizlazi moć. Službeno Rim to izjavljuje slijedećim riječima, «Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti 'predano je za nas' i Krv koju pijemo 'prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha'. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih.»[36], i upravo to svećenici propovijedaju. To sam i sam slušao u mladosti. Mnogi «odani katolički svećenici» su optuženi i kažnjeni zbog pedofilije, homoseksualizma i raznih drugih nemoralnosti, a to mi govori da Euharistija nikoga ne odvaja od grijeha. Ono što se uistinu događa jest da ljudi dobiju osjećaj lažne sigurnosti, misle da su duhovni no sve više i više zapadaju u grijeh. Tvrditi kako nešto što je ustanovio Gospod, što treba svjedočiti za Njega ima moć da uzrokuje stvari je vračanje. Osoba se pouzdaje u komad hostije umjesto u Isusa Krista koji sjedi sa desne Bogu Ocu u slavi i veličanstvu.

            Rimokatolička crkva o Euharistiji tvrdi i slijedeće, «Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha»[37] Ovim učenjem Rim svoje vjernike uči da na fizički element gledaju kao na sredstvo koje prenosi Božju milost, koje ima nadnaravne moći. Takvo učenje je izvrtanje Kristovog evanđelja i stoga je prokleto.[38] Ideja konzumiranja Kristova tijela je sama po sebi grozna Rim također naučava nešto daleko gore od toga. Vatikan tvrdi da nas pričest «čuva od budućih smrtnih grijeha». Praksa ovih primamljivih riječi ljudska su, vrlo stara, filozofija koja se utječe fizičkoj supstanci kako bi priskrbili život. Ono što ovu doktrinu čini odvratnom jest upravo ta blasfemija kako smo sačuvani od smrtnih grijeha.

            Bog nam daje sredstva koja će nas sačuvati od grijeha, a to je da se ugledamo u Isusa i držimo Njegove zapovijedi. Biblija podsjeća vjernike na položaj koji imaju u Kristu: «jer ste umrli i vaš život je sakriven sa Kristom u Bogu! Usmrtite dakle ono što je u vašem srcu zemaljsko: bludnost, nečistoću, požudu, zle želje i lakomstvo – to je idolopoklonstvo.»[39]

No, to nije sve Biblija vjernicima obećava, «vama koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje što već stoji spremno da se objavi u posljednje vrijeme.»[40] Apostol Petar nam jasno kaže, Bog ima moć sačuvati nas od grijeha. To se ne događa posredstvom rituala, već snagom Božjom koja čuva.

«Njegova božanska snaga obdarila nas svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi. Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavlju ljubav uopće. Ako, naime posjedujete ove kreposti te ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep, kratkovidan; zaboravio je da se očišćen od svojih prošlih grijeha. Zato braćo, to ozbiljnije nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor. Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti»[41]

Istinske vjernike od grijeha štiti Božja sila dok se utječu Isusu Kristu kroz Njegovu riječ, Bibliju.

Šesto poglavlje Evanđelja po Ivanu

šesto poglavlje evanđelja po Ivanu vrlo je važan dio Pisma za katolike. Iako nismo čitali Pismo kao nešto toliko važno, znali smo da Ivanovo evanđelje sadrži dokaz koji potvrđuje katoličko učenje o Euharistiji. Dok sam bio mladi svećenički pripravnik na Trinidadu sjećam se kako je ondašnja učiteljica pripremala djecu za Prvu pričest, satima im je govorio neka se pripreme da će jesti tijelo Kristovo. Učiteljica je nastavu imala na otvorenom, tako sam sve to i čuo. Ono što je govorila je bilo u skladu sa katoličkim tumačenjem šestog poglavlja Ivanova evanđelja. Sada mi je vrlo jasno da je tema toga poglavlja prihvaćanje Krista vjerom. S obzirom da je to šesto poglavlje od velike važnosti za katolike dozvolimo da riječi Gospodnje govore same za sebe.

Isus Krist: hrana i piće vjernika

Prema Isusovom učenju duhovna čežnja vjernika bi trebala biti «nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu» već «hranu koja ima trajnost za život vječni».[42] Kada su Židovi upitali

Isusa: «'Što da činimo' – upitaše ga nato – 'da radimo djela koja Bog hoće?'».[43] On im odgovori: «'Ovo djelo Bog hoće' - odgovori im Isus – 'da vjerujete u onoga koga je on poslao'».[44] Ovaj odgovor je priprema za ono što slijedi. Vjerovati u Njega kojeg je Otac poslao je centralno za njegovu poruku. Isus je također dao i standard po kojem trebamo razumjeti njegovu poruku, rekao je: «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život».[45] Njegove riječi moramo primijeniti duhovno, a ne ih shvaćati doslovno i fizički. Jasno je da On ovdje izjednačava duhovnu žeđ sa vjerovanjem u Njega, «Tko vjeruje u mene sigurno neće nigda ožednjeti».[46]

«da volja je Oca mog da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni….».[47]

            Dalje, Gospodin objašnjava da će dati svoje tijelo za život svijeta. «Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.».[48] Ovdje nalazimo da se Isus ne predstavlja samo kao Onaj koji je došao sa neba, već i kao onaj koji je došao umrijeti. Dati svoje tijelo značilo je dati sebe kao žrtvu, dobrovoljno dati vlastiti život. Ove riječi su samo srce evanđelja. On je svoje tijelo dobrovoljno dao za žrtvu «za život svijeta».

            «Isus im odvrati: 'Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati život u sebi'.»[49] Ovaj redak nam govori o esencijalnoj potrebi vjere u Gospodina Isusa Krista. To je od iznimne važnosti jer ako osoba ne vjeruje u Kristovu žrtvu na križu, neće imati život vječni. Jesti tijelo Sina Čovječjega i piti njegovu krv označava vjerovanje u Njegovu žrtvu. Isus Krist je sve napravio za naše otkupljenje: oprošteni su nam grijesi, Bog nas je prihvatio, učinio nas je djecom Božjom, omogućio nam pristup tronu milosti i dao nam vječni život. Stoga jedenje tijela i pijenje krvi znači prihvatiti vjerom sve ove stvari. Jedenjem tijela  pijenjem krvi mi se po vjeri u potpunosti poistovjećujemo sa njim. Ljudi, ako žele biti spašeni, Njegovu žrtvu moraju prihvatiti vjerom. «Jesti» znači «vjerovati», što potvrđuje središnju temu Isusove poruke koju sažima  riječima, «…onaj koji vjeruje ima vječni život.».[50]

            Isus je hrana i piće dušama vjernika. Jedenje mesa sa krvi je zabranjeno u Starome Zavjetu. Također je zabranjen i poganski običaj jedenja životinjskog mesa, a da krvi nije u potpunosti ispuštena iz mesa. Stoga Riječ Božja zapovijeda: «Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.»[51], i «Samo pazi da ne jedeš krv! Ta krv je život. Ne smiješ jesti život sa mesom.».[52] Kao što iz ovih starozavjetnih redaka možemo vidjeti, doslovno jedenje mesa i pijenje krvi je protivno Pismu, to su, radije, privilegije koje istinski vjernici imaju u evanđelju, koje su poput krvi i mesa, život. U Kristu i njegovoj radosno vijesti naše duše su zaista zbrinute i zadovoljne, to je hrana i piće koji zadovoljavaju naš duh. Gospodin je taj koji može reći da se u njemu nalazi svako zadovoljstvo; to je jelo i piće koje uvije iznova ispunjava naše duše. Moramo jesti tijelo Sina Čovječjega i piti njegovu krv, po vjeri.

            Isus kaže: «Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.»[53] Milost spram grješnikove duše predstavljena je tjelesnim činom, figurativan jezik pojašnjava istine o kojima Krist govori. No, neki krivo tumače Isusove riječi. Ove riječi su prvo bile upućene Židovima ali su ih i oni krivo shvatili. Međusobno su se zapitivali pokušavajući shvatiti, «Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?»[54] Židovi su Ga gledali i čuli pa ipak nisu vjerovali u nj. kao i katolici, Židovi su Isusovu poruku shvatili da doslovno trebaju jesti njegovo tijelo. Kristove riječi su krivo iščitane kao bi podržale njihovu doktrinu o transupstancijaciji. No, ta doktrina, kao što smo i vidjeli, je u suprotnosti sa Isusovom porukom: ako želimo biti spašeni moramo vjerovati u Njega i sam Njega.

            Taj slikoviti izraz «jedenje» je jednostavan ali ipak znakovit. Jedenje je nešto sasvim osobno. To je nešto što nitko ne može učiniti za nas. Ako želiš biti zdrav moraš jesti. Nitko ne može vjerovati u Krista umjesto vas. Ti sam nemaš nikakve koristi ako sam ne jedeš od Kruha života. Isus nam kaže, «Ako tko jede od ovoga kruha živjet će zauvijek.»[55]  Kada se grješnik jednom uvjeri kako je mrtav u svojim prijestupima i grijehu i spozna da će bez Krista propasti, bez oklijevanje i s radošću će uzvjerovati u Krista kao svojeg Spasitelja.

            Jasno smo vidjeli da «jesti» znači «vjerovati», Njegovo tijelo za život svijeta je bila Njegova žrtva na križu. Kriterij za razumijevanje Njegove riječi je vrlo jasan, «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.»[56] 

Ako doslovno shvaćamo da trebamo jesti Kristovo tijelo i pijemo njegovu krv od toga nećemo imati nikakve koristi, naprotiv takvo shvaćanje nas vodi ka prijevari i duhovnom osiromašenju. S druge strane, osoba je nanovo rođena kroz Bogom danu vjeru u Kristovu otkupljujuću žrtvu. Uistinu, riječi koje je On rekao jesu duh i život.

Vjernici klevetani i progonjeni

Mnogi vjernike je katolička crkva osudila na smrt i progonila jer su se držali biblijske istine i nisu željeli ići na Misu niti se klanjati hostiji. Jedan od njih je bio i James Bainham iz Glouchestera u Engleskoj 1529 godine. Taj je čovjek proučavao Pismo i živio životm evanđelja. Uhićen je i osuđen na smrt spaljivanjem.

«Stojeći na lomači obratio se javnosti govoreći da je 'pravo svakoga muškarca i žene imati Božju Knjigu na svom materinjem jeziku' upozoravajući ih na pogreške u kojima žive i u kojima su živjeli njihovi očevi. 'Lažeš, ti si heretik' govorio mu je predstavnik Londona Pane. 'Ti poričeš najblagoslovljeniji Sakrament'. 'ne poričem ja sakrament Kristove krvi i tijela, je ga je ustanovio sam Krist, li poričem vašu transupstancijaciju i vaše klanjanje kruhu. Isus Krist, Bog i čovjek, ne prebiva u komadiću kruha, već ne nebu gdje sjedi s desne Ocu.'»[57]

kao i mnogi drugi i JAMAES Bainham je rado dao svoj život radi osobne vjere u Isusa Krista ne želeći prihvatiti transupstancijaciju niti se klanjati kruhu.

            Papa Inocent VIII je 1487. planirao progon Valdenza koji su se držali apostolske biblijske vjere. Valdenzima je dan izbor, ili će ići na Misu ili će biti ubijeni. Od 1488-1489 izvršen je pokolj nad tim kršćanima. Da su prihvatili ići na Misu i klanjati se hostiji bilo bi ima dozvoljeno živjeti u svojim kućama na svojim posjedima u miru. No, oni su odabrali osobnu vjeru u Isusa Krista. Po naređenju pape Inocenta VIII, papinski predstavnik Albert Cataneo je progonio Valdenze koji su bježali sve dok nisu našli skrovište u špilji u francuskim Alpama, blizu Angrona. Zapovjednik Cantaneovie vojske LaPaul je:

«uvidio opasnost i nije dozvolio svojim vojnicima da ih slijede u špilje. Dosjetio se lakše i po vojsku sigurnije metode. Na ulaz u špilju je dovukao sva drva koja je mogao pronaći i zapalio ih. Ubrzo je crni dim ispunio špilju ostavljajući jadnim Valdenzima samo dva izbora; izaći van i poginuti od mača vojnika koji su ih čekali ispred ili ostati unutra i ugušiti se u crnom dimu. Neki su istrčali van i bili ubijeni, no veći dio je ostao u špilji gdje ih je snašla polagana smrt gušenjem. 'Muston kaže, ?Kada je špilja kasnije pregledana pronađeno je 400 beba koje su se ugušile u svojim krevetićima ili u naručjima svojih majki. Sve skupa u toj je špilji umrlo više od 3,000 Valdenza, uključujući i čitavo stanovništvo Val Loyse. Posjede tih nesretnih Valdenta Cataneo je raspodijelio probisvijetima koji su bili u njegovoj vojsci. Nakon tog strašnog pokolja Valdeška crkva se nikada više nije obnovila u toj, krvlju natopljenoj, dolini.'»[58]

Tijekom povijesti možemo vidjeti da su istinski vjernici bili spremni na sve, pa i na smrt radi biblijske vjere u Isusa Krista. Danas stvari su drugačije, takozvani protestantski vođe formalno prihvaćaju katolike kao «braću i sestre u Kristu» i na kraju članka Protestanti i katolici zajedno II (članak na kojem su zajedno radili protestanti i katolici u Sjedinjenim državama) izjavljuju, «uviđamo da postoje međusobno povezana pitanja koja zahtijevaju daljne istraživanje. Među njima su: značenje krštenja, euharistija…»[59]

Ljudi koji se smatraju evanđeoskim protestantima su vrlo rijetko u prošlosti na ovako očit način poricali biblijske istine. Zaobilaziti pitanje Euharistije (Mise) kao da je to samo maleni dodatak vjeri, a ne ono što zaista jest, središte katoličkog poricanja dostatnosti vjere u Isusa Krista. To nije samo uvreda Gospodina Isusa Krista, već i onih koji su držeći se Njegova evanđelja dali svoje živote.

Završna riječ

Smatrao sam da je potrebno da vam u ovom poglavlju pokažem kakva sve je izvrtanja doživjela dragocjena Riječ Božja. To je vrlo bitno, no ne smijemo izgubiti iz vida ono što je Isus naglašavao: da se moramo poistovjetiti sa Njime po vjeri. «Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.»[60]

Isus je uistinu «Sin Čovječji», «novi Adam», «Mesija». Isus je pravednik koje je umro za grješnike, za tebe i mene. Mi trebamo biti gladni i žedni Boga, moramo željeti upoznati Ga, poistovjetiti se s Njime, biti prepoznati kao oni koji su u Njemu. Znati da je Njegov život sada vaš život, Njegova savršenost je sada vaša savršenost, Njegovo završeno djelo je vaše završeno djelo, Njegov život je vaš život, Njegova smrt je vaša smrt. Želim vam da pronađete istinu u Njegovoj Riječi, «Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi.» Matej 5:6.

Naš Gospodin nam je rekao da vjera nije neki prijedlog, ona je jelo i piće, ona je život i pravednost, ona je otkrivenje Kristove savršenosti u životima vjernika. Jedemo tijelo i pijemo krv Sina Čovječjega vjerujući u Njega. Na koji način osoba to može učiniti? Prvo, potrebno je shvatiti istinu o sebi, kao što apostol Pavao kaže, «Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga.»[61] Bog nam u Duhu Svetome obećava, «on će kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednosti i na sud.»[62]

Kada osoba shvati da je grješnik i da je izgubljen pred Svemogućim Bogom tada je, milošću Božjom, spreman povjerovati u Isusa Krista, svog Spasitelja, jer shvaća da mu treba netko tko uistinu spašava. Shvaća da je mrtav duhovno u svojim prijestupima i grijesima i sam se ne može spasiti. Mi samo prihvaćamo ono što nam Isus daje, a to je milost. «Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.»[63] Spasenje je dano po milosti i nikakvoj tjelesnosti nema mjesta u Božjoj prisutnosti. Bog je taj koji daje spasenje, «Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U prorocima stoji pisano: 'Svi će biti učenici Božji.'»[64]

Kako nam i Duh Sveti govori, ispovjedimo vjeru svojega srca izravno Bogu i kada povjeruješ i prihvatiš Krista uistinu ćeš spoznati što znači biti dionik Onoga koji jest život vječni!

«Onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospodinu, slava, veličanstvenost, vlast i moć, kao prije svakog vremena, tako i sada i u sve vijeke! Amen.»[65]

[1] Anibal Pereira Dos Reis, «If I had Stayed In Roman Catholicism I Would Not Have Found Jesus» (da sam ostao u katolicizmu nikada ne bih spoznao Isusa) u knjizi Far From Rome Near to God (Daleko od Rima, blizu Boga) Drugo izdanje (Banner of Truth Trust, 1997) str. 97.

[2] Sophia Tekien, #And The Truth Made me Free» (Istina me učinila slobodnom) u The Truth Set Us Free (Istina nas oslobađa) (www.bereanbeacon.org, 1991) str 107.

[3] Ibid, str. 110.

[4] Katekizan katoličke crkve, pararaf 1413.

[5] Više o učenju Pashazija Radbertusa potražite u John Dowlingovoj, The history of Romanism (Povijest Rima), Classic Reprints No. 57. (pensacola, FL 32524: Vance Publications, 2002) Knjiga 4, poglavlje 2, str. 194.

[6] Katekizam, paragraf 1376.

[7] John A. O'Brian, The Faith of Millions: The Credentials of the Catholic Religion (Vjera milijuna:vjerodajnice katoličke religije)  (Huntington, IN: Our Sunday Visitor, Inc., 1963,1974)

[8] Katekizam, paragraf 1374.

[9] Katekizam, paragraf 1377.

[10] Marko 13:21.

[11] I Petrova 3:22.

[12] Luka 17:24.

[13] Djela apostolska 1:11.

[14] I Solunjanima 4:16.

[15] «…svaki duh koji priznaje:'Isus Krist došao je u tijelu', od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga. To je duh Antikrista» I Ivanova 4:2,3.

[16] Code of Cannon Law, (Zakonik kanonskog prava) kanon 938 3. «Svetohranište u kojem se nalazi Presveta Euharistija se ne smije pomicati, načinjena je od čvrstih i neprozirnih materijala, zaključana kako bi se, što je više moguće, izbjegla opasnost oskvrnjenja.»

[17] Hebrejima 1:3.

[18]  Efežanima 1:21.

[19] «Hostija korištena u slavljenju Presvete Euharistije mora biti svježe načinjena od beskvasnog tijesta  čiste pšenice kako ne bi postojala opasnost od raspadanja.» «Redemptionis Sacramentum» Paragraf 48. www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemptions-sacramentum_en.html pristupljeno  5/12/04.

[20] Kološanima 3:4.

[21] The Christian Faith in the Doctrinal Documents of the Catholic Church, Neuner, SJ., and Dupius, SJ., eds., Revised ed. (New York, NY: Alba House, 1982) # 1513.

[22] Code of Cannon Law (Zakonik kanonskog prava), latinsko-englesko izdanje, New English Tr. (Cannon Law Society of Washington, 1983.) Kanon 938, 3, Svetohranište u kojem se nalazi Presveta Euharistija se ne smije pomicati, načinjena je od čvrstih i neprozirnih materijala, zaključana kako bi se, što je više moguće, izbjegla opasnost oskvrnjenja.»

[23] Izaija 44:9.

[24] Toma Akvinski, Summa Theologica, Tetria Pars, question 77. članak 2

[25] Toma Akvinski, Summa Theologica, Tetria Pars, question 75 članak 8.

[26] Ivan 6:63.

[27] Kološanima 2:8.

[28] 1 Korinćanima 2:5.

[29] Katekizam, paragraf 1375.

[30] 1 Korinćanima 11:26,27,28.

[31] Vatican Council II: The Conciliar and Post Conciliar Documents, (II Vatikanski sabor: saborski i post-saborski dokumenti), Br. 9, Eucharistium Mysterium, Austin Flannery, Gen. Ed., Vol, 3, str. 104.

[32] Grčka riječ koju Duh Sveti upotrebljava jest 'estin' (glagol, prezent, aktiv, indikativ, 3. lice jednine, od glagola 'eimi' – biti) kao vezni glagol koji indicira usporedbu subjekta sa onime što je izraženo predikatom. To nije riječ 'ginomai' koja znači: postati, doći u postojanje, početi biti, ta riječ se koristi u Ivanu 2:9, kada Isus pretvara vodu u vino. «…okusi vodu pretvorenu u vino».

[33] I Korinćanima 11:24.

[34] Izlazak 20:2-6.

[35] Ivan 4:24.

[36] Katekizam. Paragraf 1393.

[37] Katekizam, paragraf 1395. (kosa slova se nalaze u originalu)

[38] «…ako vam zbilja tko navješćuje Evanđelje protivno onom koje ste primili, neka je proklet!» Galaćanima 1:9.

[39] Kološanima 3:3,5.

[40] I Petrova 1:5.

[41] II Petrova 1:3-10.

[42] Ivan 6:27.

[43] Ivan 6:28.

[44] Ivan 6:29.

[45] Ivan 6:63.

[46] Ivan 6:35.

[47] Ivan 6:40.

[48] Ivan 6:51.

[49] Ivan 6:53.

[50] Ivan 6:47.

[51] Postanak 9:4.

[52] Ponovljeni zakon 12:23.

[53] Ivan 6:56-57.

[54] Ivan 6:52.

[55] Ivan 6:51.

[56] Ivan 6:63.

[57] J.A. Wylie, Hstory of Protestantism, Vol. 4, knjiga 23. pogl. 6. str. 1830.

[58] WYlie, History of Protestantism, Vol. 3, Knjiga 16. pogl. 2, str. 1162. Ako želite saznati više o Valdenzima posjetite našu Internet stranicu www.bereanbeacon.org pod dijelom History (povijest). Također pogledajte i izvještaj Samuela Morelanda u knjizi The History of the Evangelical Churches, (Povijest protestantskih evanđeoskih crkava) Oaks Drive, Paris, AR 72855; ISBN # 1-57978-541-7.

[59] «The Gift of Salvation», (Dar spasenja), Christianity Today, 8. prosinca 1997.

[60] Ivan 6:53.

[61] Rimljanima 3:10-11.

[62] Ivan 16:18.

[63] Ivan 1:16.

[64] Ivan 6:44-45.

[65] Judina poslanica 24-25.

Bog Je Dao Svoju Riječ; Nepokolebljivi Autoritet

II Poglavlje

Svakako mogu razumjeti sumnju i nemir koji se odvijaju u srcu jednog Rimokatolika kada se govori o temi nepokolebljivog autoriteta Pisma. Prije dosta godina i mene samog je mučila ta tema. Shvaćanje da je Božja pisana Riječ nepokolebljiv autoritet, i kako su spasonosna vjera i Pismo nerazdvojivi,  od  velike je važnosti. Osoba koja računa na Božju moć i vjernost može biti sigurna da će primiti sve ono što Bog obećava, «Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.»[1] Riječ Božja je stvaran temelj na kojeg možemo položiti svoje nade. Ako temeljimo svoju vjeru na tom sigurnom autoritetu da će Bog izvršiti sve što je obećao onim koji su u Kristu mi «vjerujemo i znamo.»[2] Zbog te neraskidive veze između Pisma i istinske vjere mi moramo proučavati Riječ Božju upravo zbog njezine istinitosti. Prisjetimo se riječi Apostola Pavla, «(Ljubav) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.»[3]

Istina i Pismo

Gospodin Isus je u svojoj velikosvećeničkoj molitvi jasno rekao istinu o Božjoj Riječi, «Posveti ih kroz svoju istinu, tvoja riječ je istina.» Božja riječ ne samo da sadrži istinu, ona jest istina. Ova tvrdnja je dosljedna Starozavjetnim izjavama gdje nam Duh Sveti kontinuirano govori da je otkrivenje Božje istina. Sam Gospodin poistovjećuje istinu sa pisanom Riječju Božjom. Ne postoji niti jedan drugi izvor do Biblije na koji bi se mogla odnositi izjava, «tvoja riječ je istina». Svakome vjerniku jedini standard za istinu jest Pismo.

U Novom Zavjetu nalazimo da se Isus i njegovi apostoli vraćaju uvijek na Pisanu Riječ Božju kao konačnom autoritetu. Kada je bio kušan Isus je Sotonu od sebe tjerao tri puta riječima, «Pisano je».[4] Tom izjavom, «Pisano je», Isus pokazuje potpuno prihvaćanje autoriteta pisane Riječi. To je vidljivo i iz slijedećih Isusovih riječi, «Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam. Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedan kovrčica slova Zakona sigurno neće nestati, a da se ne ostvari.»[5]

Osuda drugih izvora autoriteta

Isus je često korio Farizeje da svoje tradicije drže jednako važnima Riječi Božjoj. On ih je osudio jer su pokušavali iskvariti sam temelj istine izjednačavajući svoju tradiciju sa Riječju Božjom. Isus im je rekao, «ukidate Božju zapovijed svojom predajom, koju ste vi predali».[6]

Te farizejske tradicije su bili propisi, odredbe i pravila religijskih vjerovanja i prakse koje su tijekom vremena razvili učenjaci. Te odredbe i pravila su se prenosili usmeno ili pažljivo provjerenim spisima. Te tradicije, pismene i usmene, su tvorile skup kulturalnih materijala koji su postali službena tumačenja i vodilje u vjerskom životu i praksi. Čak su i jasna učenja Svetoga Pisma bila prosijana kroz tu tradiciju i oblikovana kako bi odgovarala ljudskim sklonostima i ukusima. U opovrgavanju Saducejskih učenja Isus je rekao, «U zabludi ste, odgovori im Isus jer ne poznajete ni Pisma ni moći Božje.»[7] Pismo je konačni autoritet, jer je nadahnuto. Samo Pismo je konačni sudac svih ljudskih tradicija i zaključaka. Riječ Gospodnja nas uči, «Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nj uzdaju».[8]

Odmah u slijedećem stihu kaže, «Ne dodaj ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim». Ovo učenje i zapovijed nam jasno govore da je Riječ Božja čista i neiskvarena. Sam Bog je izdahnuo Pisano Riječ i samo ona jest mjerilo vjere i to je potpuna istina, drugačije ne može biti. Stoga, svaku crkvu koja proturječi Pismu i pokušava mu umanjiti značaj u vjeri i životima ljudi, možemo smatrati lažnom i prijevarnom koja pokušava ukloniti Boga s Njegova trona i sebe postaviti kao mjerilo apsolutnog autoriteta.

Načelo «Samo Pismo»

Riječ Božja postoji na svijetu od vremena kada je Bog dao Deset zapovijedi (Bog ih je svojom rukom upisao na kamene ploče[9]) pa sve do danas. Izraz «Sola Scriptura» ili «Samo Pismo» znači da je Biblija jedini i dostatan izvor iz kojega saznajemo kakva trebaju biti naša vjerovanja o Bogu i što Bog očekuje od čovjeka. Izraz «Pismo kaže» nije nikakvo nagađanje, već točni transkript. Zapovijed da vjerujemo onome što je pisano znači da moramo primiti čistu Riječ Božju. To znači da se ta Riječ izdvaja iz svih ostalih mogućih izvora, ona je istina kojoj osoba treba vjerovati, tu se radi o Božjoj nepokvarljivoj istini. U Izrekama 22:21 otkrivamo što se ljudima nudi, «da te poučim riječima istine, da uzmogneš pouzdanim riječima odgovoriti…» Za spasenje besmrtne duše potreban je pouzdanost. U svojoj posljednjoj zapovijedi u Pismu Bog jasno i odrješito zapovijeda neka nitko ne nadodaje niti oduzima Njegovoj pisanoj Riječi. «Ja svakomu tko čuje proročanske riječi ove knjige izjavljujem: Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla napisana u ovoj knjizi; a ako tko što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.»[10]

Načela tumačenja

Tumačenje Pisma po načelu «Samo Pismo» je sukladno sa riječima koje nam Bog daje u Psalmu 36:10, gdje kaže, «U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.» Božju istinu vidimo u svjetlu Božje istine. Apostol Pavao nam govori isto to, «I mi o tom govorimo ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.»[11] Pod svjetlošću koju Bog isijava mi možemo vidjeti Njegovu istinu. Pismo posjeduje vlastita načela tumačenja. Nadahnut Duhom Svetim apostol Petar kaže, «Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije

 stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.»[12] Petar nam ovdje jasno govori da ako želimo sačuvati čistoću Pisma načelo tumačenja mora dolaziti iz istog čistog izvora kao i dio koji želimo protumačiti, dakle iz Pisma. Jedino uz pomoć Duha Svetoga možemo ispravno razumjeti Pismo. Duh Sveti Božjim slugama daje razumijevanje Pisma, i u ovome nalazimo isti princip, jer i to razumijevanje koje Duh daje vjernicima čini to po Pismu. Dakle, samo Pismo je mjerilo kojim tumačimo istine Pisma, «Duh je onaj koji svjedoči, jer je Duh istina».[13]

            Oni koji uistinu žele biti vjerni Gospodinu u tom načelu «Samo Pismo» moraju držati Njegovu zapovijed, «Poslušajte moju opomenu! Gle, svoj duh pred vas izlijevam, hoću vas poučiti svojim riječima.»[14] Onaj koji traži istinu o ovoj temeljnoj stvari mora slijediti upute iz Psalma 51:19, «…srce raskajano, ponizno, Bože nećeš prezreti.» Gospodin neće prezreti, već će otkriti temelje istine Isusa Krista i njegovih Apostola. Rečeno riječima apostola Ivana, «Ovo je taj učenik što svjedoči za ovo i napisa ovo, i znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo.»[15] Ovo su napisali i apostol Ivan i Petar i Pavao kako bi oni koji su pomireni sa Bogom znali da je Njegovo svjedočanstvo istinito.

Jasnoća i dostatnost Pisma

O potpunoj dostatnosti Pisma govorio je apostol Pavao, «Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen opremljen za svako djelo ljubavi.»[16] Sve što nam je potrebno kako bi spoznali konačnu istinu i autoritet jest Pismo. To je stoga što Riječ Božja ima vlastita pravila povijesno-gramatičkog tumačenja. Oni dijelovi Pisma koji jasno izražavaju istinu pojašnjavaju dijelove koji su nam nejasni. Božja volja i istine Evanđelja Duh Sveti će otkriti onim vjernicima koji molitvom i proučavanjem Pisma traže te istine. Kada vjernik uspoređuje Pismo sa Pismom pod vodstvom Duha Svetoga tada može biti siguran da je zaštićen od opasnosti svojevoljnosti, egoističnosti, raznih mističnih zabluda, vjerskog fanatizma i krivovjerja. Zemaljski čovjek, pod time mislim na one koje Duh Sveti nije dotaknu i ne prebiva u njima, vodi jedino vlastito pomračeno shvaćanje. Za takve Pismo kaže, «Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.»[17]

            Pismo je vrlo jasno da i dijete može spoznati vjeru kroz pisano Riječ Božju. Apostol Pavao piše Timoteju, «jer od djetinjstva poznaješ sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.»[18] Veliki dio Pisma je vrlo jasan i izravan. Na primjer, Ivan 3:36 nam govori, «Tko vjeruje u Sina ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.» Značenje ovoga stiha je jasno i odrješito, kao i većina Pisma.

Tvrdnja kako načelo «Samo Pismo» nije moguće

U pokušajima da se opravda tradicija kao jednaki autoritet Pismu često se poziva na posljednje stihove Ivanova Evanđelja, gdje stoji, «A ima i mnogo drugoga što učini Isus i kada bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.»[19] Jasno da postoje i mnoga djela našeg Gospodina Isusa koja nisu zabilježena u Pismu, no ipak Pismo i dalje ostaje mjerodavni zapis kojeg je Duh Sveti dao svom narodu.

Nema niti jedne Gospodinove rečenice koja bi bila mjerodavna, a nalazi se izvan pisane Riječi Novoga Zavjeta. Okretati se tradiciji koju nije dao Duh Sveti u potrazi za istinom je uzaludno. Nije istinita ideja da su se neke izreke i događaji iz Isusova života očuvali samo usmenom predajom. Kada samo uzmemo u obzir promjenjivost jezika, krhkost verbalne komunikacije, propuste ljudskog pamćenja takve tvrdnje su apsurdne. Vjera u ljudske tradicije zahtjeva praznovjernu naivnost i iracionalnu  lakovjernost. Samo Pismo nam daje jedan takav primjer koji se pojavio u vrijeme kada je Ivan pisao svoje Evanđelje. Ivan opovrgava lažnu tradiciju, «zato se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti.»[20] Ta glasina kako će se Gospodin vratiti prije nego Ivan umre nije bila pisana Riječ Božja; no ipak je kružila crkvom u Ivanovo vrijeme.

            Još jedan od pokušaja opravdanja tradicije jest kako rana Crkva nije imala Novi Zavjet, no apostol Petar se osvrće na pisanje apostola Pavla kada kaže, «…kao što vam je i naš ljubljeni brat Pavao prema danoj mu mudrosti pisao. On to čini u svim poslanicama u kojim govori o ovome. U tim poslanicama ima teško razumljivih mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću kao i sva ostala Pisma na svoju vlastitu propast.»[21]

Petar, također kaže, da piše kako bi vjernici zapamtili što je rekao, tako kaže, «Zato ću vas uvijek podsjećati na ovo, premda sve i sami znate i premda ste učvršćeni u sadašnjoj istini.»[22]

            Od najranijih vremena veliki dio Novoga Zavjeta je bio dostupan. Apostol Pavao, nadahnut Duhom Svetim, zapovijeda da se njegove poslanice čitaju i u drugim crkvama, a ne samo u onima kojima su poslane. To nam je jasan pokazatelja da je pisana Riječ Božja kružila ranom crkvom još za života apostola. Uvijek je bilo moguće slijediti Božju zapovijed da vjerujemo onome što je zapisano, i uvijek je se slijedilo. Po tome pitanju mi moramo pokazati poniznost, «ne ići iznad onoga što je zapisano», ili riječima apostola Pavla, «Ovo sam sve braćo primijenio na se i Apolona zbog vas, da na nama učite (što znači riječ): Ne preko onoga što stoji pisano! Da se ne uznosite što pristajete uz jednoga protiv drugoga.»[23]

            Apsurdni princip kako je tradicija potrebna jer rana Crkva nije imala Novi Zavjet zanemaruje dvije, vrlo jednostavne, činjenice koje se tiču Božje brige za ranu Crkvu.[24]

Prije negoli je nastao novozavjetni kanon Apostoli su još uvijek bili prisutni kao predstavnici koje je sam Krist odabrao i obdario ih svojim autoritetom. Čak i u prelaznom stadiju apostoli su propovijedali iz Staroga Zavjeta i koristili ga kao autoritet i vodič za sva pitanja vjere  i morala.[25] Novozavjetni spisi su uvršteni u kanon Svetoga Pisma kada je zadnji živući apostol dovršio svoj rad. Pisano otkrivenje Isusa Krista se bližilo kraju, jer je posljednje proročanstvo o spasenju bilo dano kroz Njega.

Vjernikova ljubav spram Boga i Propisi

Ako nemamo potpuno povjerenje u Isusove riječi tada ne možemo reći kako Ga ljubimo, i tu se opet vraćamo na važnost Pisma, «Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja već od Oca koji me posla.»[26]

«Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.»[27] Živeći na ovoj zemlji na slavu svojega Oca, Isus je mogao reći, «Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.»[28]  Isusov krajnji cilj je bio zadovoljiti Oca, kako bi to učinio okretao se Pismu, potvrdivši poruku Staroga Zavjeta, «Savršen je Zakon Jahvin dušu krijepi; pouzdano je svjedočanstvo Jahvino neuka uči.»[29]

            Kako bi vjernik bio uistinu odan Gospodnjem putu treba se samo držati onoga što je pisano «riječ tvoja je istinita.» Svaki istinski vjernik mora prepoznati da postoji mjerilo po kojem se prosuđuje je li nešto istina ili laž, sa čime je Bog zadovoljan, a čime nezadovoljan. U prošlosti to mjerilo se nazivalo «mjerilo vjere» ili «temelj istine», što bi značilo, mjerilo po kojoj prepoznajemo istinu. To načelo, jasno nalazimo u Starom i Novom Zavjetu, da je sama Božja Riječ temelj istine. Nemoguće je prihvatiti Isusa, a odbijati mjerilo Očeve riječi koju nam daje kroz Njega. Ne postoji nikakva međupostaja na kojoj antibiblijska pobožnost može naći utočište. Izbor je jasan, ako ljubite Boga ljubite i Njegovu Riječ, ne Njegovu Riječ plus ljudske predaje. Ne možete reći kako ljubite Boga, a prezirete Njegovu Riječ jer istinska je duhovnost utemeljena na Riječi, «Ali na koga pogled svraćam? N siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.»[30]

Izvor autoriteta Rimokatoličke crkve

Teška srca se vraćam na ovu temu  izvora autoriteta Rimokatoličke crkve, imajući na umu kako sam i sam godinama poučavao muškarce, žene i djecu ovoj doktrini o kojoj ću sada govoriti.

            Katolička crkva se izravno izjašnjava po pitanju te doktrine. Službeno učenje glasi,

            «Katolička crkva, kojoj je povjereno prenošenje i tumačenje Otkrivenja, 'ne temelji svoju sigurnost o otkrivenim joj istinama samo iz Svetoga pisma, oboje i Sveto pismo i Tradicija trebaju biti prihvaćeni i štovani sa jednakom pobožnošću i revnosti.»'[31]

Ova izjava je službeno poricanje dostatnosti Pisma. To je odbacivanje autoriteta Pisma, jer jedino Pismo donosi svim Božjim stvorenjima Njegov autoritet i moral koji je nad svim stvorenjima. Crkva ne može tvrditi da je kršćanska ako Tradiciju drži jednako važnom kao Pismo, jer time omalovažava Pismo. To je kao da muž kaže kako voli svoju ženo, ali jednako voli i svoju tajnicu. Takvog čovjeka nazivamo preljubnikom, jednako tako i Vatikan čini preljub sa svojim štovanjem Tradicije sa jednakom pobožnošću i revnosti. Ta odanost i revnost znače nevjernost i odbacivanje Pisma kao konačnog autoriteta.

U katolicizmu tradicija zauzima superiorniji položaj

Priroda svakog autoriteta jest da je on samoupravan. Vjerskom životu je potreban suveren autoritet, ako imamo dva autoriteta koji upravljanju vjerskim životom osuđeni smo na propast, jer jedan autoritet će prevladati onaj drugi. Kada Vatikan kaže kako se Tradicija i Pismo  trebaju jednako štovati, to je samo crkveni primjer Orwelove životinjske farme gdje su sve životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih. U Vatikanu Tradicija je uvijek bila 'predsjedavajući' koji uvijek donosi presudu u pitanjima autoriteta. Rim živi i provodi svoja pravila po tome načelu. Primjerice, u 'Ispovjedi vjere' sa Trentskog koncila u dijelu o podložnosti kaže,

«Prihvaćam apostolske i crkvene tradicije i sva druga svetkovanja i ustroj same Crkve. Također prihvaćam Sveto Pismo kakvo je naša sveta Majka Crkva posjedovala i posjeduje, čija je dužnost prosuđivanje, pronalaženje prave istine i značenja Svetog Pisma; nikada neću prihvatiti tumačenje niti tumačiti Pismo drugačije nego u skladu sa jednoglasnim pristankom Očeva.[32]

Autoritet ili mjerilo vjere je čvrsto u rukama Rimske hijerarhije, ljudi koji čine tu hijerarhiju jesu «sveta Majka Crkva». Oni su ti koji prosuđuju Pismo, tako da na kraju obični vjernik katolik više ne vjeruje u Svemogućeg Boga i Njegovu pisanu Riječ, već u svetu Majku Crkvu i njezinu Tradiciju, a to je ono što je utisnuto u umove svih katoličkih vjernika.

Primjere u kojima vidimo na koji to način sveta Majka Crkva vlada i upravlja nalazimo u Katekizmu Katoličke crkve, «Kao što majka uči svoje dijete govoriti kako bi moglo komunicirati, tako i nas Crkva naša Majka uči jezik vjere kako bi nas uvela u razumijevanje vjerskoga života.»[33] No, po pitanju najvažnije teme, vjere u Krista, kojega Pismo naviješta kao sve dostatnog Spasitelja, taj isti izvor autoriteta zahtijeva od duša da se utječu njezinoj majčinskoj brzi, a ne da svoje oči usredotoče na Krista i samo Krista.

Katolička crkva i službeno izjavljuje,

«Vjera je crkveni čin. Vjera Crkve nadilazi, začinje, podržava i hrani našu vjeru. Crkva je majka svih vjernika. 'Nitko ne može imati Boga za Oca kao nema Crkvu za Majku»'[34]

Gospodin Isus upozorava one koji povrijede one najmanje i navode ih na grijeh. Svatko tko ožalošćuje duše, pa i one najslabije, i prijeći im ulaz na put Božji, bolje mu je da si objesi oko vrata mlinski kamen i baci se u more, jer takvi će završiti u jezeru ognjenom koje se nikada ne gasi. Kakva li je sudbina Crkvenoga sistema koji uči kako «Pismo i Tradiciju moramo jednako prihvaćati sa jednakom pobožnošću i revnošću»?

Nepogrešivost Pape

U katoličkoj crkvi temelj autoriteta jest apsolutan, no umjesto da je to Božji autoritet u Pismu, to je autoritet jednoga čovjeka, rimskog Pape. Krajnji autoritet leži u odlukama i dekretima pape na vlasti. To je vidljivo iz dokumentacije službenog katoličkog izvora, Vatikanski kanon zakona koji kaže,

«Vrhovni Svećenik, po prirodi svoje službe, posjeduje autoritet nepogrešivog učenja kada kao vrhovni učitelj i pastir svih vjernika… proglašava vjersku doktrinu ili moralno učenje kojeg se mora držati.»[35]

Kakva se reakcija zahtjeva od 'kršćanskog puka' piše u Kanonu 752, «Čak i ako nema pristanka vjere, nužno je odati religiozno poštovanje intelektom i voljom učenju Vrhovnog Svećenika…»Ušutkan je svaki zahtjev koji bi se protivio tom totalitarnom nametanju nepogrešivosti odredbom kanona 333 dio 3, «Nikakva žalba niti molba nije moguća u odlukama ili dekretima Rimskog Velikog Svećenika.»

            Prema Svetome Pismo nepogrešivost je Božja osobina, a ne jednoga čovjeka ili grupe ljudi. Vječnost, sveznanje i nepogrešivost su Božji atributu, atributu Njegova Bića koja se ne mogu prenijeti na stvorenje. Bog kaže da On ne može lagati i da «Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.»[36] Ipak tvrdnja o 'papinskom nepogrešivom autoritetu' nije ništa drugo doli tvrdnja o božanstvenosti. Vatikanska doktrina se hvasta kako je Papa «Sveti Otac».[37] Ništa ne pokazuje jasnije papinsku aroganciju kao doktrina o nepogrešivosti. Papa, postavivši sebe kao vrhovnoga je de facto zanijekao Božji apsolutni autoritet!

Navodna nepogrešivost i povijesne činjenice

Da ljudska vlast tvrdi kako je nepogrešiva kako bi bila 'poput Boga' prkosi mašti. U svojatanju Božjeg atributa, nepogrešivost, Rim ne samo da se izruguje Bogu i Njegovoj istini, već i niječe povijesne činjenice. Papu Honorija (625-638) je Šesti ekumenski koncil (680-681) osudio kao heretika, također ga je osudio i Papa Leo II, kao i svaki papa do 11. stoljeća. Dakle, imamo 'nepogrešivog' papu kojeg drugi 'nepogrešivi' pape osuđuju kao heretika. Postojao je čak i jedan papa koji je odbijao nepogrešivost papinske institucije. Katolički povjesničar August Bernard Hasler piše, «ali (Papa) Ivan XXII nije želio niti čuti o svojoj nepogrešivosti, jer ju je doživljavao kao neprikladno ograničavanje svojih prava kako vladara, i u buli Qui quorandam (1324) osuđuje Franjevačku doktrinu o papinskoj nepogrešivosti, nazivajući je đavoljim djelom.»[38]

Božja zapovijed, «Ja sam Jahve Bog tvoj…nemoj imati drugih bogova uz mene.»[39] poništava Vatikansku doktrinu o nepogrešivosti. Tu istu, navodnu, nepogrešivost možemo naći izrečenu na drugačiji način, npr. U tvrdnji Rima kako je njihova tradicija božanski nadahnuta.

Rim tvrdi kako je njegova tradicija sveta

Kako bi sačuvali svoju pompu, ceremonije i sakramente Rim, službeno izjavljuje kako je njihova tradicija sveta.

«Sveta tradicija i Sveto pismo su usko povezani i komuniciraju međusobno. Jer, obje proizlaze iz istoga božanskog izvora, spajaju se tako da tvore jedno i kreću se prema istome cilju.»[40]

Rim, ne samo da tvrdi, kako Sveta tradicija dolazi od istog izvora kao i Pismo i tvore 'jedno', već i da Sveta tradicija u potpunosti prenosi Božju Riječ. Izjavljuju,

«Sveto Pismo je Božji govor zapisan po nadahnuću Duha Svetoga, a (Sveta) tradicija u potpunosti prenosi Riječ Božju koju su Isus Krist i Duh Sveti povjerili apostolima. Prenosi se nasljednicima apostola kako bi, prosvijetljeni Duhom istine, mogli vjerno sačuvati, objasniti i širiti je propovijedanjem.»[41]

Ovakvo učenje obeščašćuje i huli Božje ime i Njegovu Svetu Riječ. Pismo nas uči da Božju Pisanu Riječ ne možemo miješati ni sa čim drugim. Sam Isus Krist je rekao, «Pismo se ne može uništiti.»[42] «Nije li riječ moja poput vatre- riječ je Jahvina- i nije li slična malju što razbija pećinu?»[43] Izjava katolika kako tradicija u potpunosti prenosi Riječ Božju je doslovno hula na Duha Svetoga. Sam Duh Sveti prenosi Svoju Riječ vjernicima. Duh Sveti ne pokušava prenositi nesvetu Tradiciju koja podržava idolopoklonstvo, praznovjerje i vračanje. «Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća meni bez ploda, nego čini ono što sam htio obistinjuje ono zbog čega je poslah.»[44] Duh Božji je taj koji istinsku vjeru zapečaćuje u srce vjernika, jer On sam jest Duh istine. Njegovom božanskom svjetlošću i moći svim je vjernicima učinkovito dana Pisana Riječ posredstvom Duha Svetoga. Dokaz porijekla Svetoga pisma jest komunikacija Duha Svetoga i Njegova svijetla i autoriteta koje nalazimo u Pismu. Duh Sveti donosi svoju Riječ vjernicima.

Tradicija kako je koriste katolici

Izjava Vatikana kako «sveta Tradicija u svojoj potpunosti prijenosi Riječ Božju» ne samo da omalovažava osobu trojstva, Duha Svetoga, već navodi ljude da se okreću Tradiciji umjesto Duhu Svetome da im donese Riječ Božju. Upravo to i jest želja Rima, što i sami naglašavaju u 113. paragrafu Katekizma, «Čitajte Pismo unutar 'živuće Tradicije cjelovite Crkve'» Rim ide tako daleko da čak kori one koji odlutaju, jer kako kažu «…postoji tendencija čitanja i tumačenja Svetoga Pisma izvan Tradicije i Crkvenog Učiteljstva.»[45]  

U svojoj 'Tradiciji i Učiteljstvu'  Rimska Crkva ostavlja mjesta štovanju, navodnim, relikvijama mučenika, podizanju oltara, paljenju tamjana, posvećivanju slika i hramova, molitvi svetcima i umrlima. Takvo lažno bogoštovlje se naučava i prakticira i isključuje se vodstvo i poučavanje Duha Svetoga. Vatikanska učenja osuđuje sama riječ Božja, «Jao vama učitelji Zakona jer ste odnijeli ključ spoznaja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste.»[46]

            Apostol Pavao potiče vjernike da se pouzdaju u, «…očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu»[47] Kao što je Izraelcima u pustinji svakoga dana davao svježu manu, tako i nama, ako smo žedni i gladni Božje pravednosti Duh Božji iznova donosi i otkriva Pismo. Stoga je svima koji ljube katolike obveza odvratiti ih od ljudskih riječi i uputiti ih na Pismo gdje će pronaći Onoga koji je rekao, «…tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: 'iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'»[48]

Tvrdnja kako je apostolsko naslijeđe održavanje tradicije

Pod naslovom «Apostolska tradicija» i podnaslovom «…nastavlja se u apostolskom naslijeđu», Rim tvrdi slijedeće,

«Kako bi potpuno i živo Evanđelje bilo sačuvano u Crkvi, apostoli su ostavili biskupe i njihove nasljednike. Oni su na njih prenijeli 'svoj vlastiti autoritet poučavanja'. 'Apostolsko propovijedanje, koje se na poseban način izražava u nadahnutim knjigama, mora biti očuvano u neprekidnoj liniji nasljeđa sve do kraja vremena.' To živo prenošenje, postignuto po Duhu Svetome se naziva Tradicija se  razlikuje od Svetoga Pisma, ali je usko povezana sa njime.»[49]

U Pismu niti na jednom mjestu se ne spominje 'neprekidna linija nasljeđa' (koja na kraju postaje «apostolsko nasljeđe»). U Novome zavjetu nalazimo da su apostoli postavljali starješine i đakone, a ne apostole. Pa ipak, Rim svoje stajalište temelji na neprekinutoj liniji nasljeđa koja potječe od apostola.[50] Kada bi željeli biti dosljedni u korištenju koncepta «apostolskog naslijeđa», istinski nasljednici apostola su Božji svetci, oni koji su, «nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist.»[51], i ako se ta temeljna doktrina uništi nismo u apostolskoj vjeri, nego smo je iznevjerili. «Apostolsko nasljeđe» bez apostolske doktrine je prijevara. Ta doktrina daje ljudima mudrost kako bi se spasili kroz vjeru po Isusu Kristu.

Bogohule protiv Duha Svetoga

Pomno ispitivanje doktrine Katoličke crkve nam otkriva kako, ne samo da je njihov autoritet nebiblijski, već je i pokušaj potpunog uzurpiranja Božjeg autoriteta u Pismu. «Sveta Majka Crkva» u biblijskom terminu nije niti sveta niti strogo određena «crkva». Točnije je nasljednica Rimskoga carstva što možemo vidjeti po njezinom duhu i karakteru koji nalazimo u njenim arogantnim zakonima, tradicijama i poganskim običajima. (Ovom temom ćemo se više baviti u četvrtom poglavlju.)

            Nazivajući svoju tradiciju svetom i stavljajući je u isti rang sa Svetim Pismom i u isto vrijeme tvrditi kako je Papa nepogrešiv jest hula na Duha Svetoga, i iz tog razloga nikakvi kompromisi, pregovori ili ujedinjenje neće biti mogući između Vatikana i Kristove zaručnice. U Isusovo vrijeme «Hramska kurija», farizeji su sebe smatrali dobrima, ispravnima i svetima. Bili su uvjereni kako Bog radi kroz njihova učenja i njihovo upravljanje. No, Isus im je rekao da su slični, «okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža.»[52] Na vrlo sličan način privilegije, ponos i tvrdnje Rimskog sustava kako su upravo oni glasnogovornici Božji, Bog nam u svojoj Riječi otkriva na nisu ništa drugo doli, «prijevarni duhovi i đavolske nauke.»[53]

            U svome predznanju se  Duh Sveti, kao vodič i tješitelj istinske Crkve, pobrinuo za odgovore na opasne i sveprisutne prijevare Rimskoga sistema i njegova izmišljenog temelja autoriteta.  Sam Bog koji je počeo pisanje svoje Riječi vlastitom, rukom, u ovim posljednjim danima govori i nama, «po Sinu».[54] Taj isti Sin je potvrdio pismo Staroga Zavjeta i kao Alfa i Omega kome je dana sva vlast na nebu i zemlji potvrdio je i Novi Zavjet i zapovjedio njegovo pisanje vlastitim riječima upućenim apostolu Ivanu, «što vidiš napiši u knjigu.»[55] Isusova se volja, utjeha i savjeti vjernicima očituje pisano, Sveto Pismo je dano vjernicima kao milostivi i čvrsti oslonac protiv pomutnje, tame i nesigurnosti u ovaj popis pribrajam i Katoličku Crkvu. Zahvaljujemo našem Gospodinu zbog bogatstva i pouzdanja kojeg imamo u Pismu koje je istina, jer, «Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.»[56]

Vjera, pisana Riječ Božja i spasenje

Neraskidiva je veza između sigurnosti Pisma i spasonosne vjere. Vjera je dar Božji koji dolazi po Riječi Božjoj, «vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.»[57] Vjera mora imati temelj, a taj potporanj vjere ne može biti ništa drugo doli Njegove Riječi koja ne može lagati. Srce vjernika mora djelovati i prihvaćati ono što On kaže. Kada Bog govori duši kroz svoju Riječ, Duh Sveti čini da ta Riječ bude djelotvorna. Biblija nas uči da se vjernik pred Bogom opravdava vjerom, «…jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.»[58] Kakva je to sila ili argument po kojem se čovjek opravdava? Pismo također postavlja to pitanje, «Po kojem Zakonu? Zakonu djela? Ne, već po zakonu vjere.»[59] Vjernici nisu u nedoumici. To je zakon vjere koji je djelo milosti, isključujući svaku vrstu hvalisanja, donoseći krajnje uvjerenje i silu. Vjera je kanal za nesebičnu milost, o kojoj ovisimo, koja odnosi svaku sumnju i učvršćuje nas u sigurnost Riječi Božje. Po vjeri, oslanjajući se na Božju istinitost, osoba može ući u stvarnost života u Kristu Isusu, «klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti.»[60]

            Čitav se život oslanjamo na vjeru, vjerujemo da ljudi govore istinu primjerice, vjerujemo da ljudi u našoj obitelji govore istinu, da svjedoci na sudu kada se zaklinju govore istinu. Apostol Ivan kaže, «Ako dakle primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Ovo je naime svjedočanstvo Božje: One je svjedočio o svom Sinu. Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svom Sinu. A ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina , ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.»[61] Vjera je, dakle, veza između duše i Gospodina. Vjerom u Krista nama se pripisuje Njegova pravednost i Bog nas prihvaća.

            Oni koji su «spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili»[62] nisu ništa nego budalasti. Takvi budalasti ljudi sumnjaju u pisanu Riječ Božju ili stavljaju nešto drugo u isti rang sa tom Riječi čime omalovažavaju autoritet i silu te Riječi. Čineći te pogreške promašujemo cilj, vječni život u Isusu Kristu. Ono što je uistinu zabrinjavajuće i ozbiljno jest to da Crkva koja tvrdi kako je potrebno voljeti crkvenu tradiciju jednako kao i Riječ Božju, jer su i jedno i drugo imaju isto značenje. Takovo učenje Crkve izmiče sam temelj spasonosne vjere. No, možemo biti zahvalni što shvaćamo dostatnost, istinu i sigurnost Božje Riječi. Apostol Pavao kaže, «poznaješ sveta pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krist Isusa.»[63] Nema niti jedne knjige koja bi imala toliku moć kao Biblija. Nitko ne može potaknuti ljudska srca, savjesti i umove ljudskoga roda. «Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakog dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.»[64] Pitanje jest, jeli soba povjerovala istinitosti te riječi i Gospodinu o kojem ta riječ govori, ako jest, tada možemo sa radošću reći, «Krist je suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima uskrsno.»[65]        

«…jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago od onoga Dana.»[66]

[1] Hebrejima poslanica 11:1

[2] Ivan 6:69

[3] I Korinćanima 13:6

[4] Matej 4:4,7,10.

[5] Matej 5:17-18.

[6] Marko 7:13

[7] Matej 22:29

[8] Izreke 30:5

[9] Izreke 30:5

[10] Otkrivenje 22:18.19

[11] I Korinćanima 2:13

[12] II Petrova 1:20,21

[13] I Ivanova 5:6

[14] Izreke 1:23

[15] Ivan 21:24

[16] II Timoteju 3:16,17

[17] I Korinćanima 2:14

[18] II Timoteju 3:15

[19] Ivan 21:25

[20] Ivan21:23

[21] II Petrova3:15,16

[22] II Petrova1:12

[23] I Korinćanima 4:6

[24] U Dodatku I se detaljnije bavim temom Pisma danoga prvoj Crkvi.

[25] Djela apostolska 17:2-18:28, 28:23; Galaćani 3:8; Rimljani 9:17.

[26] Ivan 14.23,24

[27] Matej 24:35

[28] Ivan 8:29

[29] Psalam 19:8

[30] Izaija 66:2

[31] Cathecism of the Catholic Church, (Katekizam Katoličke crkve), drugo izdanje (United States Catholic Conference, Inc-Liberia Editrice Vaticana, 1997) Paragraf 82. Svi daljnji korišteni citati će biti iz ovoga izdanja, osim ako nije naznačeno drugačije.

[32] Henry Denzinger, The Sources of Catholic Dogma, (Izvori Katoličke dogme), Preveo Roy J Deferrari iz Enchridion Symbolorum, 30 izdanje (St. Kouis, MO: Herder book Co.,1957)# 995. Kroz čitavu knjigu podebljana slova u citatima dodao autor.

[33] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 171.

[34] Caechizm, (Katekizam) Paragraf 181.

[35] Code of Canon Law, (Kodeks kanonskog zakona) Kanon 749.

[36] Titu 1:2, Izaija 43:10

[37] The Catholic Encyclopaedia, (Katolička enciklopedija) urednik Robert Broderick, (Nashville, TN: Thos. Nelson Inc., 1976) str. 217. Pod Otac: «Sveti Otac je naziv samoga Pape. Bog Otac je Prva osoba Blagoslovljenoga Trojstva.»

[38] August Bernard Hasler, How the Pope Became Infalable: PiusIX and the Politics of Persuasion (Kako je papa postao nepogrešiv: Pio IX i politika uvjeravanja) (Garden City, NY: Doubleday&Co., Inc.,1981) str 36,37. Prvi puta objavljeno u Njemačkoj pod naslovom Wier der Papst Unfehlbar Wurde (Verlag, Munchen: R.Piper & Co., 1979).

[39] Izlazak 20:2-3

[40] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 80

[41] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 81, kosa slova i zagrada se nalazi u originalu.

[42] Ivan 10:35

[43] Jeremija 23.29

[44] Izaija 55:11

[45] «DOMINUS IESUS» 05.09. 2000 http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/re_con_cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html

[46] Luka 11:52

[47] I Korinćanima 2:4,5

[48] Ivan 7:38

[49] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 77,78

[50] U Isusovo vrijeme farizeji su bili odani «živućoj Tori». Za njih Pismo nije bilo konačno,završeno otkrivenje. Njihova odanost je bila znanju za koje su tvrdili da dolazi kroz Mojsijevu Tradiciju. Na upravo isti način Rim tvrdi da se «živuća predaja» nazvana Tradicija prenosi apostolskim nasljeđem.

[51] Efežanima 2:20

[52] Matej 23.27

[53] I Timoteju 4:1

[54] Hebrejima 1:2

[55] Otkrivenje 1:11

[56] I Timetojeu 3:16,17

[57] Rimljanima 10:17

[58] Rimljanima 3:28

[59] Rimljanima 3:27

[60] I Petrova 1:8

[61] I Ivanova 5:9-12

[62] Luka 24:25

[63] II Timoteju 3:15

[64] Hebrejima 4:12

[65] I Korinćanima 15:3-4

[66] II Timoteju 1:12.