Ralph Woodrow otkriva kako mnoga Katolička učenja i način bogoslužja nisu nimalo u skladu sa Kristovim naukom

U knjzi Babilonska Misterijska Religija, Ralph Woodrow otkriva kako mnoga Katolička učenja i način bogoslužja nisu nimalo u skladu sa Kristovim naukom, već su preuzeta iz stare poganske babilonske religije i tako u potpunosti odstupaju od Božje Riječi zapisane u Bibliji. U nastavku izlažemo tri poglavlja, gotovo u cijelosti, koja nam daju detaljni prikaz korijena poganskih blagdana Uskrsa i Božića, te na koji način su oni preimenovani i kristijanizirani, činjenicu koju Katolička Crkva otvoreno priznaje! Ta amalgamacija omiljenih običaja u čast poganskih bogova u Katoličku Crkvu, učinjena je s namjerom da se pod okrilje Katoličke Crkve privuče što više podanika. Da je to Rimskoj Crkvi i uspjelo, gotovo je neosporivo, s obzirom da je ona danas najmoćnija vjersko-politička sila na svijetu.  U otvorenom antagonizmu s Kristom, ona ujedno i ispunjava riječi anđela upućene apostolu Ivanu u knjizi Otkrivenja:

“Dođi ovamo, pokazat ću ti sud nad velikom Bludnicom koja sjedi na mnogim vodama; s kojom su bludničili zemaljski kraljevi i opili se vinom njezina bluda stanovnici zemlje.” I odnese me u duhu u pustaru; i ugledah ženu gdje sjedi na skrletnoj zvijeri, punoj bogohulnih imena, i ima sedam glava i deset rogova. I bijaše žena odjevena u grimiz i skrlet te ukrašena zlatom, dragim kamenjem i biserjem, i imaše zlatnu čašu u ruci, punu gnusoba i nečistoće svoga bluda; 5 na čelu joj bijaše napisano ime: TAJNA, BABILON VELIKI, MAJKA BLUDNICÂ I GNUSOBA ZEMALJSKIH. (Otkrivenje 17:1-5)

Poglavlja su dana u cijelosti s izuzetkom ilustracija Osamnaesto poglavlje: Tri dana i tri noći

Većina ljudi pretpostavlja da je Isus umro na “Veliki Petak” i ustao od mrtvih na “Uskrs”, u nedjelju rano ujutro. Budući da je Isus rekao da će uskrsnuti “treći dan”, neki računaju dio petka kao jedan dan, subotu kao drugi te početak nedjelje kao treći dan. Tvrdi se da izrazi kao što je “treći dan” ponekad mogu uključivati samo dijelove dana, pri čemu se dio dana računa kao cijeli dan. The Jewish Encyclopedia kaže da se dan ukopa, čak i ako je ukop kasno poslijepodne, računa kao prvi od sedam dana oplakivanja.1

Drugi primjeri u kojima se dio dana računa kao cijeli dan mogu se naći i u Bibliji, na primjer, u Isusovoj izjavi: “Evo, izgonim demone i liječim danas i sutra, a treći dan postajem savršen. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti jer ne može biti da prorok pogine izvan Jeruzalema” (Luka 13,32 i 33). U tom bi slučaju “treći dan” značio isto što i “prekosutra” – dakle tri dana – premda su uključeni samo dijelovi tih dana. Mnogi misle da je time razjašnjeno koliko je vremena proteklo između Kristovog ukopa i uskrsnuća.

No neki kršćani nisu zadovoljni tim objašnjenjem. Isus je često govorio da će ustati “treći dan” (Matej 16,21; Marko 10,34), ali je to vremensko razdoblje isticao kao osobit znak svog mesijanstva pa je spominjao tri dana i tri noći. “Jer kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana I tri noći, tako će i Sin čovječji biti u srcu Zemlje tri dana i tri noći” (Matej 12,38-40).

To da se izraz “treći dan” može (u Bibliji) odnositi na tri dana i tri noći možemo vidjeti u biblijskoj Knjizi Postanka 1,4-13: “I rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi ... tako bude večer, pa jutro – dan drugi ... Tako bude večer (tri razdoblja noći), pa jutro (tri razdoblja svjetla) – dan treći ...” To nam pokazuje kako se može izračunati “treći dan” kao i to da on uključuje tri dana i tri noći.

Budući da već dugo zagovaramo mišljenje koje ćemo iznijeti – o puna tri dana i noći – ono što kao kršćani želimo ustvrditi prije svega jest sljedeće: činjenica što vjerujemo da je Isus živio, umro i uskrsnuo mnogo je važnija negoli objašnjenja koja možemo ponuditi u pogledu vremena što ga je proveo u grobu.

Budući da dan ima dvanaest sati kao i noć (Ivan 11,9-10), puna “tri dana i tri noći” bilo bi ukupno 72 sata. No je li to vremensko razdoblje trajalo točno 72 sata? Isus je trebao biti u grobu “tri dana i tri noći” te ustati “nakon tri dana” (Marko 8,31). Ne nalazimo razlog da bi to bilo išta manje od 72 sata. S druge strane, ako je trebao biti podignut od mrtvih “za tri dana” (Ivan 2,19), to nikako nije moglo biti više od 72 sata. Želimo li uskladili te dvije različite tvrdnje, ne izgleda nam bezrazložno zaključiti da se radilo o točno 72 sata. Naposljetku, Bog je Bog točnosti, on sve čini prema svome planu. Kod Njega ništa nije slučajno.

“Ali kad je došla punina vremena” – ni godinu prerano ni godinu prekasno – “izasla Bog Sina svoga ...” (Galaćanima 4,4). Vrijeme Njegovog pomazanja bilo je unaprijed određeno, kao što je to govorio prorok Daniel, jednako kao i vrijeme kad je trebao biti “pogubljen” za grijehe naroda. Oni koji su ga pokušali umoriti prije toga nisu uspjeli, jer Njegovo “vrijeme” još nije bilo došlo (Ivan 7,8). I ne samo godina Njegove smrti, nego i sam sat bio je dio božanskog plana: “Oče,” molio je Isus, “došao je sat ...” (Ivan 17,1).

Budući da je postojalo točno vrijeme za Njegovo rođenje, točno vrijeme Njegova pomazanja, točno vrijeme za početak Njegove službe propovijedanja i točno vrijeme Njegove smrti, nije nam teško vjerovati da je, također, postojalo i točno određeno vrijeme između Njegova ukopa i uskrsnuća – točno 72 sata. Ako je to istina, tada se uskrsnuće zbilo u isto doba dana u koje je Isus bio pokopan, samo tri dana kasnije. – Koje je to doba dana bilo?

Isus je umro ubrzo nakon “devetoga sata” ili oko tri sata poslijepodne (Matej 27,46-50). “Kako bijaše Priprava, pa da ne bi tijela ostala na križu u Subotu (Šabat) – jer je velik dan bila ona Subota – zamole Pilata da se raspetima slome noge i da ih se ukloni ... Ali došavši do Isusa, vidješe da je već umro” (Ivan 19,31-33). U to je doba već nastupala “večer” (Marko 15,42), dakle bilo je kasno poslijepodne. Zakon Božji kaže za smaknutog: “Njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana ...” (Ponovljeni zakon 21,23). U vremenu koje je preostalo do zalaska Sunca, prije nego li je počeo veliki dan – Šabat – Josipu iz Arimateje dopušteno je da se pobrine za tijelo. On i Nikodem pripravili su tijelo za ukop pomazavši ga miomirisima, umotali ga u laneno platno te položili u grob nedaleko od mjesta smaknuća (Ivan 19,38-42). Sve su to završili prije zalaska Sunca.

Ako je uskrsnuće bilo u isto doba dana kada je Isus pokopan, samo tri dana kasnije, to bi značilo da se uskrsnuće zbilo bliže zalasku, a ne izlasku Sunca – kao što je uobičajeno shvaćanje. Uskrsnuće u doba izlaska Sunca zahtijevalo bi još jednu noć, to jest, tri dana i četiri noći. Naravno, to nije bio slučaj. Umjesto da oni koji su došli na grob u zoru utvrde da se uskrsnuće zbilo u to doba, utvrdili su da je grob već bio prazan (Marko 16,2). Ivan u svom izvješću spominje da je Marija Magdalena došla na grob “još za mraka” u prvi dan tjedna i da Isusa vise nije bilo ondje (Ivan 20,1,2).

Pisci evanđelja spominju da su tog prvog dana u tjednu učenici nekoliko puta dolazili na Kristov grob. Prigodom svakog od tih dolazaka pronašli su PRAZAN grob! Anđeo je rekao: “Nije ovdje! Uskrsnu kako reče!” (Matej 28,6) Bio je prvi dan u tjednu kad su učenici otkrili da je Isus uskrsnuo (Luka 24,1-2, itd.) ali Biblija, u stvari, nigdje ne kaže da je to bilo vrijeme Njegova uskrsnuća.

Jedini stih koji kao da naučava da se uskrsnuće zbilo u nedjelju ujutro jest Marko 16,9: “Uskrsnuvši dakle rano prvoga dana u tjednu, pokaza se najprije Mariji Magdaleni ...” (prijevod Duda – Fučak i prijevod King James – prim. prev.). Ali taj stih ne kaže da je rano prvoga dana Isus “ustajao” od mrtvih, ili da tada “ustaje” od mrtvih. Stih kaže da je dolaskom prvoga dana u tjednu već bio uskrsnuo. Budući da u grčkim rukopisima iz kojih je preveden Novi zavjet nije postojala punktuacija (točke, zarezi, itd.), izraz “rano prvoga dana u tjednu” mogao bi biti povezan s vremenom kad se Isus ukazao Mariji. Uklonimo li zarez nakon riječi “tjednu” (kao u prijevodu: Novi zavjet prema Prihvaćenom tekstu, Riječi iskrene, Pušćine – prim. prev.), taj stih izgleda ovako: “Uskrsnuvši, dakle, prvoga dana u tjednu ukaza se najprije Mariji Magdaleni ...” Izgleda da je to značenje prvotno i bilo zamišljeno, jer stihovi koji slijede pokazuju da je Marko bilježio Isusova pojavljivanja ne objašnjavajući u koji dan se zbilo uskrsnuće.

Dolaskom nedjeljnog jutra Isus je već bio uskrišen, jer je bio uskrsnuo prije zalaska Sunca prethodnog dana. Brojeći tri dana unatrag, dolazimo do srijede. – Bi li to bilo tri dana i tri noćiizmeđu Isusova ukopa i uskrsnuća? – Da, noć od srijede na četvrtak, od četvrtka na petak i od petka na subotu – tri dana. To bi bilo točno tri dana i tri noći ili 72 sata. Jedan dan nakon srijede bio bi četvrtak, dva dana nakon srijede petak, a “treći dan” nakon srijede bila bi subota.

Ali što je s riječima dvojice učenika na putu za Emaus: “... a mi se nadasmo da je on onaj koji će otkupiti Izraela. Osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo” (Luka 24,21). Budući da se Gospodin Isus ukazao tim učenicima u prvi dan tjedna (stih 13), a to je bio “treći dan što se to dogodilo”, ne ukazuje li to da je Isus umro u petak? Ovisi o tome kako brojimo dane. Ako se dijelovi dana računaju kao cijeli dan, tada to može biti petak. S druge strane, prvi dan “nakon” petka bila bi subota, drugi dan “nakon” petka bila bi nedjelja, a treći dan nakon petka bio bi ponedjeljak! Takav način brojenja ne bi ukazivao na petak kao dan raspeća.

Ona dvojica “razgovarali su međusobno o svemu što se dogodilo” (stih 14), to jest više negoli o samo jednom događaju. Ako “o svemu” uključuje uhićenje, raspeće, ukop, stavljanje pečata i postavljanje straže na grob – sve to nije bilo dovršeno do četvrtka. Isus je, kao što smo vidjeli, razapet na “Pripravu” (srijeda). “Sutradan (četvrtak), to jest dan nakon Priprave, okupiše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata i rekoše mu: “Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života reče: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću’. Zapovjedi stoga da se grob osigura sve do trećega dana; da ne bi došli njegovi učenici noću, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ – pa će posljednja prijevara biti gora od prve” (Matej 27,62-66). Zbog toga je grob bio zapečaćen i pred njim postavljena straža. “Sve to” nije bilo u potpunosti izvršeno do trenutka pečaćenja i postavljanja straže. To se, kao što smo vidjeli, dogodilo u četvrtak toga tjedna, na “veliki dan”. Nedjelja bi tada bila “treći dan što se to dogodilo”, ali ne i treći dan nakon raspeća.

Kako je Isus bio razapet dan prije subote (izvornik na tim mjestima donosi riječ ‘šabat’ koja ne označava izričito subotu, to jest, dan koji prethodi nedjelji – prim. prev.), shvaćamo zašto su neki smatrali petak danom raspeća. Ali šabat koji je došao nakon Njegove smrti nije bio tjedni šabat (subota), nego godišnji Šabat – “jer je velik dan bila ona Subota” (Ivan 19,14 i 31). Ta je Subota mogla padati u bilo koji dan tjedna, a te godine je očigledno bila u četvrtak.

Isus je bio razapet i pokopan na Pripravu (u srijedu), idući dan bio je “veliki dan” – Šabat (četvrtak), a nakon toga petak, te poslije njega tjedni šabat (subota). Činjenica da su taj tjedan bila dva šabata razjašnjava nam kako je Krist mogao biti razapet dan prije šabata te već bio uskrišen iz groba na dan nakon šabata ispunjavajući tako proročanstvo o tri dana i tri noći.

Pomna usporedba teksta iz Marka 16,1 s onim iz Luke 23,56 pruža nam daljnje dokaze da su toga tjedna bila dva šabata – s uobičajenim radnim danom između njih. Marko 16,1 kaže: “Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirise da odu pomazati ga.” Stih tvrdi da su žene kupile miomirise poslije šabata. Luka 23,56 pak tvrdi kako su pripravile miomirise te su, nakon što su ih pripravile, odmarale na šabat: “Vrativši se priprave miomirise i pomasti. A u subotu mirovahu po propisu.” Dakle, jedan stih kaže kako su nakon šabata žene kupile miomirise, drugi pak kaže da su miomirise pripravile prije šabata. Kako miomirise nisu mogle pripraviti prije nego što su ih kupile, nameće nam se dokaz o postojanju dva različita šabata toga tjedna.

Izdavač časopisa Eternity, Donald Grey Barnhouse, napisao je: “Osobno sam uvijek smatrao da su postojala dva šabata u posljednjem tjednu života našega Gospodina – subotni šabat i pashalni Šabat koji je bio u četvrtak. Požurili su skinuti njegovo tijelo nakon raspeća koje je bilo u srijedu, te je on tri dana i tri noći (najmanje 72 sata) bio u grobu.” On navodi dokaz iz svitaka s Mrtvoga mora, prema kojima je Posljednja večera bila u utorak. Ni sva predaja nije davala prednost raspeću u petak. On iznosi navod iz jednih francuskih rimokatoličkih novina, prema kojemu “drevna kršćanska predaja, potvrđena od strane Didascalia Apostolorum, kao i Epifanije i Viktorinije od Pettaua (umro 304. godine), spominju utorak (večer) kao dan u koji je održana Posljednja večera te za srijedu propisuju post u znak sjećanja na dan Kristova uhićenja”.2

Premda čvrsto drži da je raspeće bilo u petak, Katolička enciklopedija kaže da u to nisu vjerovali svi povjesničari. Epifanije, Laktancije, Westcott, Kasiodor i Grgur od Toursa odbacuju petak kao dan raspeća.3

U svojoj knjizi Bible Questions Answered, W. I. Pettingill postavlja pitanje na koje odmah i odgovara: “Kojeg dana u tjednu su razapeli našega Gospodina? Potpuno je očigledno da je raspeće bilo u srijedu.”4  The Companion Bible u izdanju Oxford University Press u dodatku broj 156 objašnjava da je Krist bio razapet u srijedu. U Dake’s Annotated Reference Bible, Finis Dake u bilješci o Mateju 12,40 piše: “Krist je bio mrtav puna tri dana i pune tri noći. U grob je bio položen u srijedu neposredno prije zalaska sunca, a ukrsnuo je u subotu u isto to doba ...Nigdje nije izričito rečeno da je bio ukopan u petak prije zalaska Sunca. To bi, naime, značilo da je u grobu bio samo jedan dan i jednu noć te da njegove riječi nisu istinite.”5

Navodi spomenutih vjerskih stručnjaka izneseni u ovom tekstu iznimno su značajni, jer to uvjerenje nije bilo općeprihvaćeni stav crkvenih organizacija kojima su oni bili pridruženi. U tim slučajevima govorili su iz uvjerenja, a ne iz koristi. Tako je bilo i u slučaju R. A. Torreya, znamenitog evangelizatora i dekana biblijskog instituta, čije riječi (iz 1907.) dobro sažimlju osnovni stav koji smo ovdje izložili: “Prema općenito prihvaćenoj predaji crkve, Isus je razapet u petak ... i ustao od mrtvih vrlo rano ujutro iduće nedjelje. Mnogim čitateljima Biblije predstavlja zagonetku kako se vremenski razmak između kasnog poslijepodneva u petak i nedjelje rano ujutro može držati za tri dana i tri noći. To prije izgleda kao dvije noći, jedan dan i vrlo kratak dio drugog dana.

Rješenje te očigledne poteškoće, prema prijedlogu mnogih tumača Svetog pisma, jest da je ‘dan i noć’ jednostavno drugi način da se kaže ‘dan’ i da su stari Židovi dio dana držali cijelim danom ... Mnogo je onih koje to rješenje baš ne zadovoljava, a ovaj pisac je slobodan priznati da njega uopće ne zadovoljava. Meni to izgleda kao nešto provizorno ...

Biblija nigdje ne kaže niti daje naslutiti da je Isus bio razapet i umro u petak. Rečeno je da je Isus razapet na ‘dan prije šabata’... Ipak, Biblija nas ne ostavlja da nagađamo na koji se šabat misli u tom slučaju ... To nije bio dan prije tjednog šabata (petak), nego dan prije pashalnog Šabata, koji je te godine padao u četvrtak – drugim riječima, dan u koji je Isus Krist razapet bio je srijeda. Apostol Ivan je to prikazao jasno kao dan.

Isus je bio pokopan u doba zalaska Sunca u srijedu. Sedamdeset dva sata kasnije ... ustao je iz groba. Kad su žene obišle grob u zoru, neposredno pred izlazak Sunca, pronašle su već prazan grob.

Apsolutno ništa ne upućuje na raspeće u petak, nego je sve u Svetom pismu u savršenu skladu s time da se raspeće dogodilo u srijedu. Znakovito je koliki su proročanski i tipološki odjeljci iz Starog zavjeta ispunjeni i koliko je tobožnjih protuslovlja iz evanđelja razjašnjeno kad shvatimo da je Isus umro u srijedu, a ne u petak.”6

 

Devetnaesto poglavlje: Riba, petak i proljetni blagdan

Kao što smo vidjeli u Svetom pismu, postoje određeni razlozi koji stavljaju pod znak sumnje petak kao dan Kristova raspeća. Svejedno mnogi katolici petkom ne jedu meso i zamjenjuju ga ribom, navodno u spomen Isusova raspeća u petak. Od rimokatolika u Sjedinjenim Državama više se ne zahtijeva uzdržavanje od mesa petkom (kao što se to činilo ranije), osim tijekom korizme, premda mnogi još uvijek petkom običavaju jesti ribu.

Naravno, Sveto pismo nikada ne povezuje ribu s petkom. Riječ “petak” (engl. Friday, njem. Freitag – prim. prev.) dolazi od imena božice Freje koju su smatrali božicom mira, radosti i plodnosti, a simbol njezine plodnosti bila je riba. Od drevnih vremena je riba bila simbol plodnosti među Kinezima, Asircima, Feničanima, Babiloncima i drugim narodima.1 Sama riječ riba potječe od riječi dag, koja ukazuje na povečanu plodnost,2 i to s dobrim razlogom: bakalar izleže 9.000.000 jaja na godinu, list 1.000.000, jesetra 700.000, grgeč 400.000, skuša 500.000, haringa 10.000, itd.

Božica spolne plodnosti kod Rimljana se zvala Venera (od nje i potječe naš naziv venerično, primjerice, u izrazu venerične bolesti). Petak su smatrali njezinim svetim danom jer se vjerovalo da planet Venera vlada prvim satom petka, koji su stoga nazivali“dies Veneris”.3 Kako bi ta slika bila potpunija, recimo i to da joj je bila posvećena riba.4 Ilustracija iz knjige Ancient Pagan and Modern Christian Simbolism prikazuje božicu Veneru s njezinim simbolom – ribom.5 Riba je bila posvećena i Aštoreti, kako su Izraelci nazivali tu pogansku božicu koju su i sami štovali.6

U drevnom Egiptu božicu Izidu su ponekad prikazivali s ribom na glavi, kao što se vidi na priloženoj slici. Budući da je petak nazvan prema božici spolneplodnosti i bio njezin sveti dan, te da je riba bila njezin simbol, izgleda da je to što se rimokatolike podučava kako je petak dan uzdržavanja od mesa – dan u koji se jede riba – nešto vise od puke slučajnosti!

Već sam naveo zbog čega su neki kršćani odbacili petak kao dan Isusova raspeća, a uskrsno nedjeljno jutro kao dan uskrsnuća; no odakle onda običaj slavljenja Uskrsa? – Jesu li prvi kršćani bojali us kršnja jaja? – Jesu li Petar ili Pavao ikada održavali jutarnju uskršnju misu? – Naravno, odgovori su očigledni.

Riječ Uskrs (engl. Easter, njem. Oster) pojavljuje se samo jedanput u “King James” engleskom prijevodu Biblije iz 1611. godine:“... bijaše naumio da ga poslije Uskrsa (Easter) izvede pred narod” (Djela 12,4). Riječ koja je ovdje prevedena s Easter jest Pasha – grčki naziv za Pesah, židovski blagdan Pashe, i nema nikakve veze s engleskim Easter. Dobro je poznato da Easter nije kršćanski izraz, barem ne u svom izvornom značenju. Taj naziv dolazi od imena poganske božice, božice jutarnjeg svjetla i proljeća. Easter je samo suvremeniji oblik imena Eostre, Ostera, Astarta ili Ištar, gdje se ovo posljednje, prema Hislopu, izgovaralo jednako kao što Englezi izgovaraju Easter.7

Kao i riječ Easter, mnogi uskršnji običaji potječu iz nekršćanskih religija. Primjerice, boje se, skrivaju, traže i jedu uskršnja jaja – što se danas nevino obdržava i često povezuje s dječjim veseljem i ludorijama. No taj običaj nije potekao iz kršćanstva. Jaje je bilo sveti simbol Babiloncima, koji su vjerovali u bajku o jajetu čudesne veličine što je palo s neba u rijeku Eufrat. Iz tog se čudesnog jajeta, prema drevnom mitu, izlegla božica Aštarta (Easter). Stoga je jaje postalo njezinim simbolom.8

Drevni druidi nosili su jaje kao sveti simbol svog idolopokloničkog reda.9 Procesija u cast božice Ceres u Rimu bila je predvođena jajetom.10 U misterijama boga Bakha posvećivalo se jaje. Kinezi su koristili obojena jaja tijekom svojih vjerskih proslava. U Japanu je postojao drevni običaj da se jaje boji brončanom bojom. U sjevernoj Europi su se u pogansko doba jaja bojala i koristila kao simbol božice proljeća. Donja ilustracija prikazuje kako su pogani prikazivali sveta jaja. S lijeve je strane “Jaje iz Heliopolisa”, a desno “Tifonovo jaje”. Egipćani su jaje povezivali sa Suncem – “zlatnim jajetom”,11 a obojena su jaja donosili kao posvećene prinose u doba Uskrsa.12

Encyclopedia Britannica navodi: “Jaje, kao simbol plodnosti i obnovljenog života, vraća nas k drevnim Egipćanima i Perzijancima koji su, također, imali običaj da tijekom svoje proljetne proslave boje i jedu jaja.”13 Kako je onda došlo do toga da se taj običaj povezao s kršćanstvom? Očigledno je da su neki pokušali kristijanizirati uporabu jajeta navodeći da je i Krist izašao iz groba kao što pile izlazi iz jajeta. Papa Pavao V. (1605.- 1621.) sastavio je čak i molitvu o jajima: “Blagoslovi, o Gospodine, zaklinjemo te, ova jaja koja si stvorio, da mogu postati zdravom hranom tvojim slugama koji ih jedu u znak sjećanja na našeg Gospodina Isusa Krista.”14

Ovi navodi iz Katoličke enciklopedije15 iznimno su značajni: “Kako je uporaba jaja bila zabranjena tijekom Korizme, iznosila su se na stol tek za Uskrs, obojena crvenom bojom kako bi simbolizirala uskršnju radost ... Taj običaj možda potječe iz poganstva jer se s Uskrsom povezivalo mnoštvo poganskih običaja koji proslavljaju povratak proljeća”! Takav je bio slučaj i s običajem nekoć raširenim diljem Europe. “Na vrhovima brda palila se uskršnja vatra zapaljena novim ognjem koji se dobivao trljanjem drva o drvo; taj običaj poganskog podrijetla bio je omiljen diljem Europe, a označivao je pobjedu proljeća nad zimom. Biskupi su izdali stroge proglase protiv svetogrdnih uskršnjih vatri, ali ih nisu posvuda uspjeli iskorijeniti.” – I što se dogodilo? Pomno pročitajte ove retke! “Crkva je prigrlila te običaje i uključila ih u uskršnje obrede povezujući ih s vatrenim stupom (što je vodio Izraelce kroz pustinju – prim. prev.) i Kristovim uskrsnućem”! – Jesu li poganski običaji prihvaćeni u rimokatoličku crkvu i jesu li im katolici dali kršćanski oblik? – Katolička enciklopedija to otvoreno priznaje.

Konačno, evo i navoda koji se odnosi na uskršnjega zeca: “Zec je poganski simbol i oduvijek se smatrao simbolom plodnosti.16“Poput uskršnjeg jajeta, i uskršnji je zec,” kaže Encyclopedia Britannica, “došao u kršćanstvo iz drevnog doba. Zec je u legendama drevnog Egipta i ostalih naroda povezivan s mjesecom ... Zbog činjenice da egipatska riječ za zeca, um, znači, također, i ‘otvoren’ i ‘razdoblje’, zec je povezivan s periodičnošću, mijenama, kako ljudskim tako i mjesečevim; s početkom novoga života u mladićima i djevojkama, te je bio simbol plodnosti i obnavljanja života. Kao takvog, zeca se povezivalo s uskršnjim ... jajima.”17 Tako su, dakle, i uskršnji zec i uskršnje jaje simbolizirali spolnost i plodnost.

Uobičajeno je da kršćani u doba Uskrsa pribivaju ranojutarnjim bogoslužjima. Smatra se da time proslavljaju Krista, jer je on ustao od mrtvih rano ujutro na uskrsnu nedjelju, upravo prigodom izlaska Sunca. Ali uskrsnuće se nije zbilo u doba Sunčeva izlaska, jer je još bila tama kad je Marija Magdalena došla na grob – koji je već bio prazan!

S druge strane, postojala je jedna vrst ranojutarnjeg bogoštovlja koje je bilo sastavni dio drevnog obožavanja Sunca. Time, naravno, ne želimo reći da danas kršćani štuju Sunce tijekom bogoslužja što ih održavaju u rane jutarnje sate, niti tvrdimo da oni što se klanjaju pred prikaznicom – Sunčevim likom u kojoj se nalazi okrugla hostija u obliku Sunca – pod tim simbolima štuju Sunce. Prije bismo mogli reći da takvi običaji – koji se ne nalaze u Svetom pismu – pokazuju da je zaista došlo do miješanja kršćanstva i poganstva.

U doba proroka Ezekiela čak su i štovatelji pravoga Boga zapali u štovanje Sunca i to učinili dijelom svog bogoštovlja. Biblija veli: “I povede me u unutarnje predvorje Doma Jahvina. Ondje na ulazu u Hekal Jahvin, između trijema i žrtvenika bijaše oko dvadeset i pet ljudi, okrenutih leđima Hekalu Jahvinu, a licem prema istoku i ondje se prema istoku klanjahu Suncu” (Ezekiel 8,16). To što su ti ljudi štovali Sunce klanjajući se u pravcu istoka ukazuje da se radilo o ranojutarnjem bogoslužju.

Prema istoku su gledali i Baalovi proroci u Ilijino doba. Baal je bio bog Sunca, a time i bog vatre. Kad je prorok Ilija na Karmelu izazvao Baalove proroke, učinio je to riječima: “Bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog”napavši tako štovanje Baala na njegovu vlastitu tlu. – U koje doba dana su Baalovi proroci počeli zazivati svog boga? To je, naravno, bilo kad se Baal– Sunce – pojavio nad istočnim obzorom. Bilo je to ujutro – u zoru (1. Kraljevima 18,26).18

Obredi povezani s izlazećim Suncem u ovom su ili onom obliku bili poznati među mnogim drevnim poganskim narodima. Egipatska sfinga okrenuta je licem prema istoku. S planine Fujiyame u Japanu ljudi upućuju molitve izlazećem Suncu: “Hodočasnici se mole izlazećem Suncu dok se penju po obroncima planine ... ponekad se mogu vidjeti stotine hodočasnika shintoista u bijelim haljama kako izlaze iz svojih skloništa i udružuju se u molitvama izlazećem Suncu.”19 Rimski mitraisti također su se okupljali u zoru u čast boga Sunca.

Božica proljeća, od čijeg imena potječe engleski (i njemački) naziv za Uskrs, također je povezana s izlaskom Sunca na istoku (engleski East, njemački Osten), kao što i sama riječ Easter daje naslutiti. Tako su na neki način usko povezani izlazak Sunca na istoku, naziv Uskrs i proljeće.

Prema nekim starim legendama Tamuz je, nakon što je bio zaklan, sišao u podzemni svijet, ali je oplakivanjem svoje majke Ištar (Easter) ponovno tajanstveno oživljen – i to u proljeće. “Tamuzovo ukrsnuće zbog Ištarina žalovanja dramatično se prikazivalo svake godine uzastopce kako bi osiguralo uspješnu ljetinu i plodnost u ljudi.

Svake godine i muškarci i žene trebali su zajedno s Ištarom oplakivati Tamuzovu smrt i proslavljati povratak tog svog boga, kako bi ponovno zadobili njezinu naklonost i blagodati!”20 Kad je opet počelo nicati raslinje ti su drevni ljudi vjerovali da je njihov “spasitelj” izišao iz podzemnog svijeta, prekinuo zimu i učinio da započne proljeće.21 Čak su i Izraelci prihvatili te nauke i obrede za obilježavanje godišnje poganske proljetne proslave, jer prorok Ezekiel u svojoj knjizi spominje žene koje“oplakivahu Tamuza” (Ezekiel 8,14).

Mi, kao kršćani, vjerujemo da je Isus stvarno ustao od mrtvih – a ne samo u obliku proljetnog raslinja. Budući da se Njegovo uskrsnuće zbilo u proljeće, crkvi četvrtog stoljeća (koja je već na mnogo načina odlutala od vjere) nije bilo teško uklopiti pogansku proljetnu proslavu u kršćanstvo. Govoreći o tom stapanju, Encyclopedia Britannica kaže: “Kršćanstvo ... je u svoju proslavu tog velikog kršćanskog blagdana uklopilo mnoge poganske obrede i običaje proljetne proslave”!22

Tamuza je, prema legendi, ubio vepar kad mu je bilo četrdeset godina. Hislop ističe da su Tamuza oplakivali četrdeset dana – po dan za svaku godinu koju je proživio na Zemlji. U staro su se doba ti dani obdržavali uz oplakivanje, post i samokažnjavanje, kako bi se ponovno zadobila njegova blagonaklonost i kako bi izišao iz podzemnog svijeta te dao da počne proljeće. Taj običaj nije bio poznat samo u Babilonu, nego i među Feničanima, Egipćanima, Meksikancima, a neko vrijeme čak i među Izraelcima. “Izgleda da je među poganima”, piše Hislop, “ta korizma bila neophodna priprava i uvod u veliku godišnju proslavu u spomen na Tamuzovu smrt i uskrsnuće.”23

Prihvativši u svoju crkvu i ostala vjerovanja u vezi s proljetnom svetkovinom, nedostajao je još samo korak da se prihvati i negdašnji “post” koji je prethodio proslavi. Katolička enciklopedija pošteno ističe da su “pisci u četvrtom stoljeću bili skloni opisivati mnoge običaje (npr. četrdesetodnevni korizmeni post) kao apostolsku uredbu koja zasigurno ne zaslužuje da se smatra takvom.”23 Tek je u šestom stoljeću papa službeno naredio održavanje Korizme nazvavši je “svetim postom”, tijekom kojeg vjernici nisu smjeli jesti meso i još nekoliko vrsta hrane. Katolički teolozi znaju i priznaju da u njihovoj crkvi postoje običaji koje su preuzeli iz poganstva,25 ali oni zaključuju da se mnogo toga, premda izvorno pogansko, može kristijanizirati. Ako, primjerice, neko pleme slavi četrdeset dana u čast svog poganskog boga, zašto mi ne bismo činili to isto, samo u cast Kristu? Premda su pogani ujutro štovali Sunce licima okrenuti istoku, ne bismo li i mi u zoru mogli imati bogoslužja u cast Kristova uskrsnuća, pa makar to i nije doba dana u koje je On uskrsnuo? Premda su pogani upotrebljavali jaje, ne bismo li i mi mogli nastaviti služiti se njime smatrajući da predstavlja veliki kamen što je bio postavljen na ulaz Isusova groba? Drugim riječima, zašto ne prihvatiti sve vrste omiljenih običaja i provoditi ih u Kristovu slavu umjesto u čast poganskih bogova kao što to čine neznabošci?

Sve to možda zvuči vrlo logično, razumski, ali u Bibliji ipak nalazimo mnogo sigurniju uputu: “ČUVAJ SE da ne padneš u zamku ... Ne istražuj o njihovim bogovima i ne govori: ‘Kako su oni narodi štovali svoje bogove, tako ću i ja.’ Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni činili svojim bogovima ... Sve što vam naređujem držite; tomu ništa ne domeći i ništa ne oduzimaj” (Ponovljeni zakon 12,30-31; 13,1).

Izvatke iz Dvadesetog poglavlja: Zimski blagdan

Božić – 25. prosinca – određen je u našim kalendarima kao dan Kristova rođenja. Ali je li to zaista dan na koji se On rodio? Jesu li današnji običaji povezani s tim danom kršćanskog podrijetla, ili je Božić samo još jedan u nizu primjera miješanja poganstva i kršćanstva?

Engleski izraz Christmas (Božić) jasno ukazuje na tu mješavinu (naše riječi Božić i Badnjak također su poganskog podrijetla – prim. prev.). Premda uključuje ime Krist, spominje i “misu”. Sjetimo li se samo svih složenih ceremonija, molitava za mrtve, obreda pretvorbe i složenih rituala rimokatoličke mise, možemo li to povezati s povijesnim Isusom iz evanđelja? Njegov život i služba nisu bili zamršeni takvim ritualizmom. Bojimo se, poput Pavla, da su neki zavedeni “od jednostavnosti koja je u Kristu” (2. Korinćanima 11,3) zbog poganskog utjecaja provedenog u obredima kao što je to misa. Gledajući s te strane, naziv“Christ-mass” (Krist-misa) sam je po sebi proturječan.

Kao dan Kristovog rođenja, 25. prosinca ostaje vrlo upitan; jer na dan Isusovog rođenja “u tom kraju bijahu pastiri; noćivali su u poljima čuvajući noćnu stražu kod svojih stada” (Luka 2,8). Pastiri u Palestini nisu boravili u polju usred zime! Adam Clarke je zapisao: “To što ti pastiri još uvijek nisu odveli stada kućama, najuvjerljiviji je dokaz da još nije započeo ni listopad i da, dosljedno tome, naš Gospodin nije rođen 25. prosinca kad vani na poljima više nije bilo stada ... Upravo na osnovu toga trebamo odbaciti zamisao da se rođenje zbilo u prosincu.”1

Iako Biblija izričito ne navodi datum Isusova rođenja, ipak ima pokazatelja da je to vjerojatno bilo u ranu jesen. Znamo da je Isus bio razapet u proljeće, u doba Pashe (Ivan 18,39). Iz Pisma se dade zaključiti da je njegovo propovijedanje trajalo tri i pol godine, što početak Njegovog javnog djelovanja smješta u ranu jesen. U to mu je doba bilo oko trideset godina (Luka 3,23) što je i bila dob kad je, po Starom zavjetu, muškarac mogao stupiti u vjersku službu (Brojevi 4,3). Ako je Isus početkom te jeseni navršio trideset godina, tada je rođen u ranu jesen – trideset godina ranije.

U doba Isusovog rođenja Josip i Marija su zbog popisa, to jest zbog plaćanja poreza, otišli u Betlehem (Luka 2,1-5). Ne postoje nikakvi zapisi po kojima bi se dalo naslutiti da bi usred zime bilo vrijeme za plaćanje poreza. Logičnije vrijeme za to bila bi jesen, kao kraj žetve. Ako je to bio slučaj, tada se to moglo zbiti tijekom Blagdana sjenica koji se održavao u Jeruzalemu, što razjašnjava zašto je s Josipom pošla i Marija (Luka 2,41). To bi nam razjasnilo i zašto u “svratištu nije bilo mjesta” (Luka 2,7). Prema Josipu Flaviju, u Jeruzalemu je živjelo oko sto dvadeset tisuća ljudi, ali se za blagdana u njemu ponekad okupilo i do dva milijuna Židova. Taj golemi broj ljudi ne samo da je ispunjavao Jeruzalem nego i okolne gradiće, uključujući tu i Betlehem koji se nalazi oko sedam kilometara južnije. Ako je svrha Marijina i Josipovog putovanja bila i dolazak na proslavu blagdana, a ne samo da budu oporezovani, to bi značilo da se Isus rodio u ranu jesen te godine.

U stvari, nije nam ni bitno znati točan dan na koji se rodio Isus – ono što je važno jest da se On rodio! Sudjelovanjem u Gospodnjoj večeri rani su kršćani slavili spomen na Kristovu smrt (1. Korinćanima 11,26), ali nema nikakva zapisa o osobitom obilježavanju Njegovog rođenja. Katolička enciklopedija kaže: “Božić nije bio među najranijim crkvenim blagdanima. Irenej i Tertulijan izostavljaju ga iz svog popisa blagdana.”2 Kasnije kad su crkve na raznim mjestima počele svetkovati Kristov rođendan mišljenja o točnom datumu znatno su se razlikovala. Tek je potkraj četvrtog stoljeća rimska crkva počela svetkovati Božić 25. prosinca. Naposljetku je u petom stoljeću izdana naredba da se Kristovo rođenje zauvijek proslavlja na taj datum, premda je to bio dan drevne rimske proslave rođenja boga Sola, što je bilo jedno od imena boga Sunca!4

 

Frazer kaže: “Najveći poganski vjerski kult koji je njegovao proslavljanje 25. prosinca bio je poganski kult štovanja Sunca – mitraizam ... ta se zimska proslava zvala Rođenje – Rođenje Sunca.5 Je li ta poganska proslava razlog za to što je rimokatoli čka crkva izabrala baš 25. prosinca? Pustit ćemo da nam na to pitanje odgovori Katolička enciklopedija: “Dobro poznata solarna proslava Natalis Invicti (Rođenje Nepobjedivog Sunca), koja se slavila 25. prosinca, snažno je utjecala na odluku pri izboru našeg prosinačkog datuma”!6

Kako su u Rimu poganski solarni običaji bili “kristijanizirani”, razumljivo je da je nastala zbrka; jer su mnogi mislili da je Isus Sol – bog Sunca! “Tertulijan je morao uvjeravati vjernike da Sol nije kršćanski Bog; Augustin se protivio bogohulnom poistovjećivanju Krista sa Solom; Papa Leon ogorčeno je kudio preživjele solarne običaje ... kršćane koji su se na samom pragu Apostolske bazilike okretali da štuju Sunce na izlasku.”7

Zimski je blagdan bio vrlo omiljen u antičko doba. “U poganskom Rimu i u Grčkoj, u dane teutonskih barbara, u najdavnije doba drevne egipatske civilizacije, u počecima rasa Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, doba zimskog solsticija (suncostaja) uvijek je bilo doba radovanja i praznovanja.”8 Budući da je to doba bilo toliko omiljeno, Rimska ga je crkva prihvatila kao doba Kristovog rođenja.

Rimske Saturnalije utjecale su i na neke od današnjih božićnih običaja. “Dobro je poznato”, kaže jedan pisac, “da mnogi naši običaji povezani s razdobljem Božića – slobodni dani, darivanje i sveopće vedro raspoloženje, nisu ništa drugo doli naslijeđe rimske zimske proslave Saturnalija ... preživjeli ostaci poganstva.”9

Tertulijan spominje da je običaj razmjene darova bio dio rimske proslave Saturnalija. Naravno, nije loše davati darove. Izraelci su darivali jedan drugoga u doba slavlja – pa čak i u doba onih slavlja koja su obdržavali samo zbog običaja (Estera 9,22). Ali povezivati božićne darove s darovima što su ih Isusu prinijeli mudraci što su stigli s Istoka, nipošto ne može biti ispravno. Kad su mudraci stigli Isus više nije “ležao u jaslama” (kao kad su došli pastiri), već je bio u kući (Matej 2,9-11). To je moglo biti i dosta kasnije nakon Njegovog rođenja. Osim toga, darove su dali Isusu, a ne jedan drugome!

Kićenje božićnog drvca, što je dobro poznato, datira samo nekoliko stoljeća unatrag, ali običaji povezani sa svetim drvećem vrlo su stari. Jedna drevna babilonska bajka govori o zimzelenom drvetu izraslom iz mrtvog panja. Stari panj simbolizirao je mrtvog Nimroda, dok je mlado zimzeleno drvo simbolički prikazivalo da je Nimrod ponovno oživio kao Tamuz!

Druidi su svetim drvetom smatrali hrast, a Egipćanima je sveto bilo palmino drvo. U Rimu je to bila jelka, koja se tijekom Saturnalija kitila crvenim bobicama!10 Za skandinavskog se boga Odina vjerovalo da u božićno doba dijeli osobite darove onima koji pristupaju njegovom svetom drvetu – jeli.11 U najmanje deset biblijskih stihova zeleno je drvo povezano s idolopoklonstvom i lažnim štovanjem (1. Kraljevima 14,23, itd.). Budući da drveće nije zeleno tijekom cijele godine, to ustrajavanje na “zelenom” vjerojatno upućuje na zimzeleno drveće.

“Božićno drvce ... ukratko se odnosi na zamisao štovanja drveća... pozlaćeni orasi i kugle simboliziraju Sunce ... sve svečanosti i vesele zabave zimskog solsticija sažete su u Božiću ... uporaba imele i zelenike (božjakovine) preuzeta je iz druidskih ceremonija, a božićno drvce iz počasti što su se ukazivale Odinovoj svetoj jelci.”11

Uzevši sve to u obzir, zanimljivo je usporediti riječi proroka Jeremije s današnjim običajem ukrašavanja drveta u božićno doba: “Jer su običaji tih naroda puka ništavnost; samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. Poput palme stoje uspravno, nalik su na ptičja strašila u vrtu” (Jeremija 10,3-4). Ljudi Jeremijinog doba, kao što kontekst pokazuje, izrađivali su idole od drveta te naziv “tesar” ne označuje samo drvosječu, nego onoga tko izrađuje idole (usporedi s Izaijom 40,19-20 i Hošeom 8,4 i 6). Navodeći ovaj odjeljak iz Jeremije ne mislimo reći da oni koji danas postavljaju božična drvca u svojim domovima i crkvama štuju drveće. Ne, nego nam takvi običaji samo ponovno jasno pokazuju kako je došlo do miješanja poganskih običaja u kršćanstvo. Općenito se priznaje da 25. Prosinca nije stvaran datum Isusovog rođenja, kao i da su mnogi suvremeni kršćanski običaji pretkršćanskog podrijetla.

....

U šestom su stoljeću sjevernom Europom razaslati misionari sa zadaćom da pogane okupe u rimsko stado. Ti su ljudi otkrili da je 24. dan mjeseca lipnja vrlo omiljen među stanovništvom tih krajeva pa su tražili način kako da ga “kristijaniziraju”.

Do tog je doba rimokatolička crkva već prihvatila 25. Prosinca kao dan Kristova rođenja. Kako 24. lipnja dolazi približno šest mjeseci prije 25. prosinca, zašto ne proglasiti ga danom rođenja Ivana Krstitelja? Ivan se, sjetimo se, rodio šest mjeseci prije Isusa (Luka 1,26 i 36). Tako je otada 24. lipnja poznat u papinskom kalendaru kao Ivandan – Dan svetoga Ivana!

Britanski druidi proslavljali su 24. lipnja davno prije negoli je kršćanstvo uopće stiglo do njih, paleći na taj dan vatre u cast boga Baala. Herodot, Wilkinson, Layard i drugi povjesničari navode da se taj običaj provodio i u drugim zemljama, te navode i neke primjere. Kad je 24. lipnja postao Danom svetoga Ivana, prihvaćene su i svete vatre koje su nazvane Vatrama svetog Ivana (Ivanjske vatre, Ivanjski krijes)! Kao takve spominju se i u Katoličkoj enciklopediji:13 “U Irskoj sam vidio ljude kako trče i skaču kroz Vatre svetoga Ivana,” govori jedan pisac iz prošlog stoljeća, “ponosne što su neopečeni prošli kroz njih... misleći da su na osobit način blagoslovljeni tom ceremonijom.”14 No, izgleda da ti običaji više služe na čast bogu Molohu negoli Ivanu Krstitelju!

Dan 24. lipnja smatrao se svetim danom drevnoga boga-ribe koji se zvao Oannes, a pod tim je imenom bio poznat i Nimrod. Fausset piše: “Oannes, bog-riba, osnivatelj babilonske civilizacije, izišao je iz Crvenog mora ...”16 Na latinskom jeziku, jeziku rimokatoličke crkve, Ivan se nazivao JOANNES. - Obratite pozornost na sličnost s imenom OANNES! Takve su sličnosti pomagale da se poganstvo lakše umiješa u kršćanstvo.

Dan koji se u doba pogana držao svetim danom božice Izide (ili Dijane) – 15. kolovoza – glatko je preimenovan u dan “Uznesenja Djevice Marije” te se vjerno obdržava sve do danas.17 Jedan drugi dan u Marijinu čast, također preuzet iz poganstva, naziva se “Svijećnica” ili pak “Očišćenje Blažene Djevice”, a slavi se 2. veljače. Prema Mojsijevom zakonu, po rođenju muškog djeteta majku se smatralo nečistom četrdeset dana (Levitski zakon 12). “Kad se zatim navršiše dani njezina čišćenja, po Mojsijevom zakonu”, Josip i Marija prikazali su novorođenče Isusa u Hramu te prinijeli propisanu žrtvu (Luka 2,22-24). Budući da je 25. prosinac usvojen kao dan Kristovoga rođenja, izgleda da se 2. veljače u neku ruku poklopio s vremenom Marijinog očišćenja. Ali kakve veze s tim danom imaju svijeće? U poganskom Rimu taj je dan bio blagdan na koji se slavilo božicu Februu, po kojoj je i nazvan mjesec veljača – februar! Na taj su se dan nosile baklje i svijeće u njezinu čast. Grci su tu proslavu održavali u čast Prozerfinine majke, božice Ceres, koja je tražila svoju kćer u podzemnom svijetu zajedno sa štovateljima koji su nosili svijeće.18

Iz svega navedenog vidimo kako je prihvaćanje 2. veljače u čast Marijina očišćenja bilo podsnažnim utjecajem poganskih običaja prigodom kojih su se upotrebljavale svijeće, te je stoga čak i nazvan Svijećnica. Na taj dan blagoslivlju se sve svijeće koje će se tijekom godine upotrebljavati u katoličkim obredima. Katolička enciklopedija izjavljuje: “Mi ne trebamo prezati od priznanja da su svijeće, kao i tamjan i sveta voda, bili uobičajeni u poganskom štovanju i obredima za mrtve.”19

Kad bi apostol Pavao ustao da propovijeda današnjem naraštaju, pitamo se ne bi li tobožnjoj crkvi rekao ono što je davno rekao Galaćanima: “Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine. Bojim se za vas da se nisam možda uzalud trudio za vas” (Galaćanima 4,10 11). Kontekst te poslanice pokazuje nam da su se Galaćani obratili od neznabožačkog štovanja poganskih “bogova” (redak 8). Budući da su se neki ponovno vratili svom prijašnjem bogoštovlju (redak 9), očigledno je da se “dani i vremena” što su ih obdržavali odnose na one iste dane koji su bili izdvojeni u počast poganskim bogovima! Začudo, kasnije su neki od tih dana jednostavno preuzeti u bogoštovlje tobožnje Crkve i “kristijanizirani”!

Ako je Gospodin milošću Svojom dotaknuo vaše srce, bilo bi mi drago čuti od vas. Možete mi poslati e-mail na hrvatskom ili na engleskom jeziku, na lucijat77@gmail.com Puno hvala

 

Bilješke

Osamnaesto poglavlje

1. The Jewish Encyclopedia, svez. 4, str. 475, čl. “Day”.

2. Eternity, lipanj 1958. god.

3. The Catholic Encyclopedia, svez. 8, str. 378, čl. “Jesus Christ”.

4. Pettingill, Bible Questions Answered, str. 182.

5. Dake’s Annotated Reference Bible, str. 13.

6. Torrey, Difficulties and Alleged Errors and Contradictions in the Bible, str. 104-109.

 

Devetnaesto poglavlje

1. Cirlot, A Dictionary of Symbols, str. 29.

2. Fausset’s Bible Encyclopedia, str. 232.

3. Encyclopedia of Religions, svez. 2, str. 120, čl. “Friday”.

4. Isto, svez. 2, str. 105, čl. “Fish”.

5. Inman, Ancient Pagan and Modern Christian Symbolism, str. 55.

6. Encyclopedia of Religions, svez. 2, str. 105.

7. Hislop, The Two Babylons, str. 103.

8. Isto, str. 109.

9. Isto, str. 108.

10. Encyclopedia of Religions, svez. 2, str. 13.

11. Isto, str. 12.

12. Bonwick, Egyptian Belief, str. 24.

13. Encyclopedia Britannica, čl. “Easter”.

14. Hislop, o. c. str. 110.

15. The Catholic Encyclopedia, svez. 5. str. 227. “Easter”.

16. Isto

17. Encyclopedia Britannica, o. c.

18. Strong’s Exhaustive Concordance of the Bible, br. 1242.

19. Dobbins, The Story of the World Worship, str. 330.

20. Smith, Man and His Gods, str. 86.

21. Urlin, Festivals, Holy Days, and Saint’s Days, str. 89.

22. Encyclopedia Britannica, svez. 7, str. 859, čl. “Easter”.

23. Hislop, The Two Babylons, str. 104, 105.

24. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 484, čl. “Celibacy”.

25. Isto, svez. 11, str. 390, čl. “Paganism”.

 

Dvadeseto poglavlje

1. Clarke, Clarke’s Commentary, svez. 5, str. 370, “Luke”.

2. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 724, čl. “Christmas”.

3. Isto, str. 725.

4. The Encyclopedia Americana, svez. 6, str. 623.

5. Frazer, The Golden Bough, str. 471.

6. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 727, čl. “Christmas”.

7. Isto

8. Walsh, Curiosities of Popular Customs, str. 242.

9. Bailey, The Legacy of Rome, str. 242.

10. Walsh, Curiosities of Popular Customs, str. 242.

11. Urlin, Festivals, Holy Days, and Saint’s Days, str. 222.

12. The Catholic Encyclop. svez. 8, str. 491, čl. “John the Baptist”.

13. Toland’s Druids, str. 107 (naveo Hislop, str. 116.)

15. Hislop, The Two Babylons, str. 114.

16. Fausset’s Bible Encyclopedia, str. 510.

17. Durant, The Story of Civilization: The Age of Faith, str. 746.

18. Urlin, Festivals, Holy Days, and Saint’s Days, str. 27, 28.

19. The Catholic Encyclopedia, svez. 3, str. 246, čl. “Candles”.